Fotografija: Getty Images
Prošlogodišnji protesti ili okupljanja kojima je bosanskohercegovačko građanstvo ili, tačnije, kojima su žene Bosne i Hercegovine zatražile strože kazne, više reakcija i borbe protiv nasilja nad ženama okupili su vrlo mali broj osoba. Više puta su mediji i javnost kritizirali izostanak reakcije vlasti, a kada se pozove na djelovanje odziv bude minimalan i nekako se femicidi i nasilje nad ženama potisnu u drugi plan dnevnopolitičkim raspravama.
Iako ponekad (pogrešno) mislimo da je nasilje nad ženama prevalentan problem manje razvijenih društava, ono je sveprisutno. U Australiji se trenutno održavaju masovni protesti s ciljem uspostavljanja strožih zakona o nasilju nad ženama. Naime, u toj državi je u prosjeku svaka četiri dana ove godine ubijena jedna žena. U posljednjem napadu u trgovačkom centru, ubijeno je šest osoba, pet od kojih su bile žene, a policijska komesarka je po utvrđivanju činjenica zaključila da su žene bile meta jer je počinioc izbjegavao muškarce u napadu. Demonstranti širom Australije zahtijevaju proglašenje rodno zasnovanog nasilja vanrednim stanjem na nacionalnom nivou te uvedu mehanizmi i stroži zakoni koji će spriječiti dalje nasilje.
Jedna od organizatorica australskih protesta, Martina Ferrara, jasno je iznijela zahtjeve demonstranata: alternativne opcije prijave nasilja, podrška žrtvama i medijsko pokriće njihovih priča koje bi im omogućilo zauzimanje za sebe i smanjilo tabloidski naglasak na počinioce. Zabrinut zbog moguće eskalacije demonstracija, na skupu u glavnom gradu Australije – Canberri, obratio se i Anthony Albanese, trenutni premijer koji je priznao da vlasti moraju raditi bolje na ovom pitanju, naglašavajući važnost promjene kulture, stavova, pravnog sistema i pristupa vlasti. Svoje izlaganje završio je zaključkom „Moramo se pobrinuti da ovo nije samo dužnost žena već i muškaraca – da mijenjaju ponašanje muškaraca.“
Šta je to drukčije između naših protesta i onih u Australiji?
Australski protesti primjer su za svaki sloj društva u BiH – od aktivista i aktivistkinja, vlasti, do medije. Primarno, kroz feministički online kolektiv Destroy the Joint prikupljaju se pravovremene informacije o slučajevima nasilja nad ženama koje se dijele u medijima, ove informacije onda grupa aktivista i aktivistkinja koristi kako bi formulirala zahtjeve za proteste, a vlasti su pozvane na odgovornost svakim okupljanjem i kroz pisane zahtjeve za stavljanje ove teme na agendu. Donosioci odluka, osjećajući odgovornost pod pritiskom dolaze na skupove i aktivnije se počinju baviti ovim pitanjem. Osim toga, mase shvataju ozbiljnost ovog problema i izlaze na ulice u potrazi za pravdom. Ono što se kod nas izgubilo je kolektivni osjećaj odgovornosti i uz taj gubitak jednostavno biramo da ne vidimo probleme koji nas se naizgled ne tiču. No, tiče nas se svih. Dalje, rijetko imamo jasno formulirane zahtjeve u zakonskom smislu, aktivističke grupe i njihovi zahtjevi nerijetko se razlikuju, a ustrajnost u protestima nije se pokazala kao jača strana bh. ustanaka protiv nasilja. Naš pristup mora prestati biti reaktivan i mora postati proaktivan jer – nasilje ne jenjava i nasilnici ne prave pauze u svojim djelima. Trebamo se zapitati da li nam, zaista, za reakciju treba video ubistva ili odgovor na pitanja poput da li ga je varala?
