Po prvi put su naučnici u prirodi posmatrali primata koji ranu liječi biljkom koja ima medicinska svojstva
U šumskom rezervatu u Indoneziji naučnici su nedavno imali priliku vidjeti divljeg orangutana kako na ranu na licu utrljava sažvakano lišće biljke sa ljekovitim svojstvima. Ovo je prva poznata opservacija divlje životinje koja koristi bilje kako bi izliječila ranu, te dodatni dokaz kako ljudi nisu usamljeni u upotrebi biljaka u medicinske svrhe.
Mužjak orangutana nazvan Rakus stanovnik je nacionalnog parka Gunung Leuser na ostrvu Sumatra i smatra se kako je star oko 35 godina. Orangutane poput njega naučnici su godinama pratili kroz šumu kako bi saznali više o životu ove vrste.
Tako su u naučnoj zoni Suaq Balimbing u junu 2022. primijetili i ranu na Rakusovom licu, te im se učinilo da on poduzima nešto što je ličilo na samoliječenje. Ovo je izazvalo uzbuđenje jer su slučajevi u kojima životinje liječe same sebe iznimno rijetki, a svoja zapažanja su naučnici objavili u studiji koja je javnosti dostupna od prošle sedmice.
Biljka koju je orangutan koristio poznata je kao kuning ili žuti korijen, a ljudi u jugoistočnoj Aziji ga koriste u liječenju malarije, dijabetesa i drugih oboljenja. Naučno je dokazano kako ova biljka ima protuupalna i antibakterijska svojstva.
Doktorica Isabelle Laumer sa njemačkog instituta Max Planck, koja je učestvovala u istraživanju, kaže kako orangutani rijetko jedu ovu biljku. Međutim, u ovom slučaju, Rakus je konzumirao manju količinu kuninga, te je nekoliko puta ovom biljkom srodnom šafranu previo ranu. „Pet dana nakon što smo primijetili ranu, ona se zatvorila, a za manje od mjesec dana je zarasla bez tragova infekcije“, rekla je doktorica Laumer.
Gostujući profesor na Institutu za tropsku medicinu Univerziteta u Nagasakiju u Japanu Michael Huffman, koji nije bio uključen u istraživanje, kaže kako je riječ o prvoj studiji koja dokumentira životinju koja za liječenje rane koristi biljku sa dokazanim biomedicinskim svojstvima.
U prošlosti je bilo primjera primata koji liječe svoje rane, ali ne uz pomoć biljaka. Simone Pika, ekspertica sa Univerziteta u Osnabrücku koja je dokumentirala istraživanje, tako navodi primjer dvadesetak čimpanzi u Gabonu koji su posmatrani kako na rane nanose sažvakane insekte.
Kad je riječ o orangutanima, kod njih su naučnici ranije uočili drugačiju primjenu ljekovitih biljaka – prije sedam godina je objavljen rad o tome kako je šest orangutana na Borneu primijećeno kako na ruke i noge utrljavaju sažvakano lišće dracene. Ova biljka ima analgetička svojstva pa su to vjerovatno činili kako bi ublažili bolove i grčeve u zamorenim mišićima.
„Način primjene je sličan i ovo nam pomaže da razumijemo otkud ovoj vrsti poriv za takav način upotrebe biljaka u medicinske svrhe“, kaže dr Huffman.
Primjeri samoliječenja kod primata ostaju neuobičajeni i o takvom ponašanju se ne zna dovoljno. Za čimpanze, bonobo-majmune, gorile i gibone se zna kako povremeno jedu krute i cijele listove, vjerovatno kako bi im to pomoglo da se očiste od parazita. Huffman i drugi naučnici su također vidjeli i čimpanze kako žvaču gorku srž biljke latinskog naziva Vernonia amygdalina za liječenje infekcija izazvanih crvima.
No, ovakvo ponašanje se ne ograničava samo na primate. Indijanska cibetka, sisavac dosta sličan mačkama, također guta lišće, najvjerovatnije kako bi se riješila glista. Razne ptice se nekad znaju valjati u mravima kako bi im ovi insekti pomogli da se otarase ušiju i drugih parazita, a stotine vrsta pčela u košnice unose cvjetne ekstrakte koji sprečavaju razvoj bakterija i gljivica.
Doktorica Laumer se nada kako će studija koja se tiče majmuna Rakusa učiniti da se sumatranski orangutan – kritično ugrožena vrsta – više poštuje i bolje zaštiti. Čak i nakon trideset godina istraživanja, ova vrsta ne prestaje naučnicima pružati nova saznanja.
Samo u posljednjih nekoliko godina, istraživači su dokazali kako orangutani mogu rješavati složene zadatke, praviti planove, razigrano zadirkivati jedni druge, te se smijati baš kao i ljudi.
„Toliko je stvari koje još ne znamo o ovim majmunima“, naglašava doktorica Laumer.
(Douglas Main, NYT)
