Sjećate se savjeta da se za vrijeme potresa treba sakriti ispod stola ili u okvir vrata? Pa, zaboravite ga, kaže direktor Američkog internacionalnog tima za spašavanje Doug Copp. 

Ipak, “Teoriju trokuta života” mnogi osporavaju, stručnjaci ističu da ne postoje konkretni naučni dokazi da ova teorija zaista spašava živote i savjetuju da se pridržavate relevantnih stručnih službi.

Autor članka je iskusan član spasiteljskog tima koji pronalazi preživjele u ruševinama.

Priča iz članka Douga Coppa:

Doug Copp je direktor Američkog internacionalnog tima za spašavanje (ARTI), svjetski poznatog tima.

“Informacije iz ovog članka mogu spasiti mnoge živote tokom potresa. Upuzao sam u 875 urušenih zgrada, radio s timovima iz 60 država, osnovao spasilački tim u nekoliko zemalja i član sam mnogih spasilačkih timova u raznim zemljama. Bio sam UN stručnjak za pružanje pomoći dvije godine i radio sam na pomaganju kod svih većih nesreća u svijetu od 1985. godine, osim u slučaju više istovremenih nesreća”, pojašnjeno je.

Copp dodaje da prva kuća u koju je ušao nakon potresa bila škola u Mexico Cityu tokom potresa 1985. godine.

“Svako dijete je bilo sakriveno ispod stola. Svako je dijete bilo zdrobljeno. Mogli su preživjeti da su legli u prolaz između stolova. To je bilo užasno i – nepotrebno. Jednostavno rečeno, kada se zgrada urušava, težina stropa pada na objekte ili namještaj te ih drobi i uništava ali prostor odmah uz te objekte ostaje prazan – NE ispod njih. Taj prostor ja zovem ‘trokutom života’. Što je objekt veći i čvršći, manje će se sabiti, time će ostati veća slobodna površina pored njega, a time i veća vjerovatnoća da osoba koja se tu sakrila prođe bez povreda. Idući put kad budete u mogućnosti pogledati urušene zgrade na TV-u, prebrojite ‘trokute’ koji su nastali. Ima ih svuda, to je česti oblik koji se vidi kod urušenih zgrada”, ističe Copp.

Prema njegovim riječima, skoro svako ko “zaroni i sakrije se ispod” tokom urušavanja zgrade, biva zdrobljen – ljudi koji se zavuku pod sto ili slično.

“Životinje i mala djeca instinktivno zauzimaju fetalni položaj – to i vi trebate napraviti tokom potresa. Na taj način možete preživjeti i minimalizirati povrede jer zauzimate najmanju površinu. Lezite pored nekog objekta – ležaja, sofe, auta, bilo kojeg velikog objekta koji će se malo sabiti i ostaviti dovoljno prostora za sakrivanje. Drvene zgrade su najsigurnije u slučaju potresa jer je drvo fleksibilno i lagano se pomiče dok zemlja podrhtava te pri urušavanju nastaju velike praznine za sakrivanje. Isto tako, drvo ima znatno manju masu od betona ili cigli – cigleni zidovi se lome na pojedine komade i uzrokuju više povreda od betonskih koji se obično razlome u manje velikih i teških komada”, naglašava Copp.

Dodaje da ako ste u krevetu tokom potresa, trebate sići s njega te leći na pod pokraj kreveta.

“Ukoliko se potres dogodi kad niste u mogućnosti lako i brzo izaći iz zgrade, lezite na pod i savinite se u fetalni položaj pokraj nekog velikog objekta ili dijela namještaja. Skoro svi koji stanu u okvir vrata poginu. Kako? Ako stojite u okviru vrata i on padne naprijed ili nazad, strop pada na vas i zdrobi vas. Ako okvir klizne u stranu pod pritiskom, može vas raspoloviti. U oba slučaja, pogibate! Nikad ne idite ispod stepenica one imaju raznu ‘frekvenciju’ (ljuljaju se odvojeno od zgrade) te se stalno sudaraju sa zidovima tokom potresa dok se ne uruše. Ljudi koji izađu na stepenište prije urušavanja bivaju unakaženi komadima ograde ili armaturom samih stepenica. Čak ako se zgrada i ne uruši, klonite se stepenica jer su sigurno uništene i mnoge popuste kad puno ljudi njima krene izvan zgrade. Uvijek ih treba pregledati stručnjak, čak ako se zgrada nije urušila”, piše Copp.

Propuručuje da stanete uz vanjske, nosive zidove ako možete – “to je bolja pozicija jer si time olakšavete spašavanje i izlaz iz zgrade”.

“Ljudi u vozilima bivaju zdrobljeni kad se na njih uruši ili zid ili sprat autoceste iznad (kao na Nimitz Freewayu u San Franciscu). Ljudi su ostali u vozilima i poginuli. Lako su mogli preživjeti da su izašli i legli pored vozila. Pokraj svakog vozila je bila praznina od barem jedan metra (veći auto – veći prostor), osim kod vozila na koja su se direktno urušili potporni stupovi. Otkrio sam, ulazeći u urušene knjižare, kancelarije novina i bilo gdje gdje je bilo puno papira da se on ne sabija. Velike slobodne površine su ostale pored velikih hrpa papira”, poručio je.