“Nevladina (nepolitička) organizacija koja ide u predizbornu kampanju? Kao pašteta od svinjske džigerice sa oznakom “veganski proizvod”! POLITIKANTI”, poručio je na Twitteru Alojz Kovšca, predsjednik Nacionalnog savjeta. Ogorčen je izjavom Amnesty Slovenije da je Amnesty nevladina organizacija koja se bavi ljudskim pravima, što je važna tema izbora.
Amnesty Slovenija jedna je od 100 organizacija civilnog društva okupljenih u inicijativi Glas naroda, koja putem online kampanje i kampanje na terenu potiče ljude da učestvuju na izborima. Osim rekordne izlaznosti, žele da ljudi glasaju za ideje, a ne za osobe. Kao rezultat toga, poslali su 138 anketa svim političkim strankama koje su učestvovale na izborima – od potrebe za povećanjem minimalne plate do izgradnje 30.000 nekomercijalnih stanova do 2030. godine. Također, zamolili su da ih da im se obrate predstavnici stranaka. Odgovori stranaka objavljeni su na internetu, a pripremljen je i poseban upitnik – birački spisak, koji omogućava svakome da provjeri koja od političkih partija, koja sudjeluju na izborima, je najkompatibilinija s njihovim stavovima.
Poticanje na veću izlaznost na izborima i informiranost nije samo uznemirilo Kovšcu. Premijer već neko vrijeme broji javni novac, koji su organizacije iz inicijative Glas naroda dobile u posljednjih dvadesetak godina. Nečuveno, hranimo zmiju u njedrima (objašnjenje za frazu: Brinuti se za nekoga, žrtvovati se za njega i vjerovati mu, a za to očekivati zahvalnost, lojalnost, ako ne i pokornost. Ako ovo ne ispuni naša očekivanja, kažemo da hranimo zmiju u njedrima) kako bi svi sa pravom glasa izašli na izbore. Ono što ga je najviše uznemirilo je činjenica da neke od organizacija koje učestvuju na izborima otvoreno kritikuju njegovu vladu. Ovo se ne očekuje od nepristrasnih organizacije. Neka politika bude prepuštena političarima!
Gospodin predsjednik je propustio najmanje jedna stoljeće sa svojim anahronim predstavama o politici.
Od Prvog svjetskog rata o politici odlučujemo svi
Politika je u osnovi odlučivanje o pravilima po kojima ćemo zajednički živjeti. To je odlučivanje o načinima na koji ćemo dodijeljivati novac koji zajednički skupimo putem poreza. Zbog toga je politika zajednička stvar i tiče se svih nas. Svi mi finansiramo državu i svi mi moramo da živimo po pravilima koja su postavljena. Svi imaju pravo da kažu nešto o tome.
Kroz historiju se ovo pravo odavno izgubilo. Veliki dio posljednjih četiri hiljade godina, od kad koristimo termin »država«, o politici su odlučivali samo najbogatiji. U novom vijeku buržoazije pridružili su im se i najobrazovaniji., ali svjedno i dalje su samo elite mogle sudjelovati. Nakon toga je došao Prvi svjetski rat, najmasovniji i najkrvaviji rat. Milioni radnika i seljaka su poginuli u ovim borbama. Kada su došli kući udarili su šakom o stol. Za odlučivanje o politici platili su svojom krvlju
Naš ustav i zakoni su jasni. Nikome ne zabranjuju da iznosi stav o politici ili da podstiče ljude da izađu na izbore. Također, nigdje ne piše da u predizbornom period mogu oglašavati samo političke stranke. Naš ustav je demokratsko. Savako može da ima političke stavove, ali ne samo te: svako može pokušati da utiče na političke odluke I u trenutku pred same izbore. Gospoda koja misle da je politika stvar elita i političkih partija, a da svi ostali mogu samo jesti kokice pred televizijskim ekranima, duboko se varaju.
Ko se boji visoke izlaznosti na izborima?
Izlasnot na općim izborima se smanjuje u svakom izbornom ciklusu. Na prvim izborima u samostalnoj državi izlaznost je bila rekordnih 86%. Na narednim izborima 96. Na izbore je izašlo 13% manje. 2018. Gone ne izbore je izašlo samo 50% birača koji imaju pravo glasa. Političari su uočili ovaj trend, ali nisu uradili apsolutno ništa po tom pitanju.
»Izbori su praznik demokratije!« rekli su. Međutim, čim neko krene da vodi kampanju za povećanje izlaznosti, to im zasmeta. Zašto?
Gospodin Kovšca je stao u odbranu ministra Počivalšeka, koji nije učestvovao u prvom izbornom obračunu na nacionalnoj televiziji. Jedni su pozvani u emisiju kao gosti, a drugi kao mete, napisao je on na Tviteru i dodao da bi se naredni put pojavio u emisiji kada bi mu voditeljica dozboili da izgovori makar jednu rečenicu u emisiji, a da ga ona ne prekide, ne da neku primjedbu ili ne iznese neki vrijednosni sud. To je napisao u istom nizu odgovora u kojem je bio ljut na Amnesty Slovenija I na Glas naroda. Pritom je, međutim, zaboravio na ključnu razliku između TV emisije i kampanje Glasa naroda: u posredi su svim strankama poslana ista pitanja, tako da nije bilo nikakvih iznenađenja. Zašto neko ne bi želeo javno da komentariše zahtjev da se do 2030. godine izgradi 30.000 nekomercijalnih stambenih objekata? Ako ne žele da odgovore, možemo zaključiti da ne žele nove nekomercijalne stanove, ali se ne usuđuju to javno priznati. Zašto? Jer znaju da je to pogrešno. Jer ih je sramota. Inače, slična izborna mašina ili StemWijzer, kako je zovu, poznata je i u Holandiji. Pripremaju ga za sve državne i lokalne izbore. Model je u osnovi identičan: na svakim izborima se objavljuje do tridesetak pozicija, a političke stranke odgovaraju da li se slažu s njima ili ne. Na prošlogodišnjim državnim izborima, StemWijzeru je pomoglo 7,8 miliona birača. Holanđani su svoje biračko pravo dobili 1989. godine i samim tim je starije od naše zemlje. Ali godine nisu jedina razlika između naših i njihovih izbora. U Holandiji nijednom političaru ne pada na pamet da kritikuje StemWijzera. Štaviše, kada se javno predstavlja pred izbore, prezentaciji obično prisustvuju svi vodeći političari, uključujući i premijere. Holandski političari shvataju da je pokretanje izborne mašinerije kao alata za informirano donošenje odluka za demokratiju jednako praznik kao i sami izbori. Oni znaju da je neznanje majka gluposti i da bi kolektivno donošenje odluka neznalica imalo manje smisla. Bilo bi jeftinije baciti kocku. Pa čemu tolika vika i krik na naše izbore, kad svaki demokrata treba da se iskreno raduje? Šta Vi, gospodine predsjedniče, imate protiv visoke izlaznosti birača sa pravom glasa, koji su se, prije svega, raspitivali o sadržaju programa političkih partija? Svi znamo popularnu šalu da John zaista može napustiti stranku, ali partija ne može napustiti Johna. Ako u jednačinu dodamo Alojza, to sve objašnjava. Ne treba nam civilno društvo koje se bavi samo sobom Kada je Vlada prije dvije godine htjela ukinuti dodatak na rad, predstavnik Caritasa nazvao je jednu od parlamentarnih stranaka da im na osnovu iskustva na terenu objasni zašto bismo trebali zadržati dodatak. “Šta radiš?” pitali su ga. “Šta nevladine organizacije uopće znaju o politici?” Mnogo! Često mnogo više od političara. Nevladine organizacije koje se bave siromašnima, na primjer, same vide šta nije u redu. Oni znaju da im je potrebna pomoć i na praktičnom i na sistemskom nivou. Oni znaju da je ponekad potrebno promijeniti zakon, na primjer o minimalnoj plati, koja uz visoke troškove života nije dovoljna za kupovinu osnovnih životnih namirnica. Činjenica da su nevladini akteri uključeni u politiku nije u suprotnosti sa obavljanjem njihove osnovne misije, a to je iskorenjivanje siromaštva. Štaviše, ovo je obično jedini način da se iskorijeni siromaštvo. Ništa drugačije nije u oblasti ljudskih prava. “Poštujem misiju i rad Amnesty Internationala, ali kritiziram politikanstvo Amnesty Slovenije”, napisao je Kovšca. Dokle god pišu peticije da upozore na kršenje ljudskih prava, sve je u redu. Amnesty, kao i Caritas, svjesni su da pozivi nisu dovoljni. Te probleme treba rješavati na nivou sistema i to sa peticijom protiv apsurdnog naplaćivanja troškova policijske zaštite protesta – zapamtite: od demonstranata traže 34.000 eura, jer su poslali 274 policajca na 27 osoba koje su mirno čitale ustav. Zašto bi vlast koja se i ruga nalazima i naredbama Ustavnog suda uzimala u obzir potpise građana? Narušeni režim se ne može promijeniti. Međutim, on može biti smijenjen na izborima.
Nedavno smo u CNVOS-u dobili pitanje od novinara za očekivanje o radu buduće vlade Novinar nas je zamolio da navedemo izazove koji se odnose na civilno društvo. Šta bi nova vlast trebala učiniti nakon izbora kako bi civilno društvo bolje funkcionisalo? Vjerujemo da možemo odgovoriti na takvo pitanje! Šta Vlada može učiniti za vas? Privrednici nemaju problema da odgovore: trebaju nam manji porezi, ekonomski podsticaji… Mi tako ne možemo. Glavni izazov za civilno društvo i nevladine organizacije je sve ono što je glavni izazov za društvo i našu državu uopšte. Ako bismo se bavili samim sobom, onda nas društvo zaista ne treba. Najviše što svaka vlada može učiniti za civilno društvo je da se ponaša normalno demokratski i da ozbiljno shvati izazove sa kojima se suočavamo kao zajednica, odgovorili smo. Ili drugačije rečeno: ako se svi vrlo brzo ne pozabavimo društvenim problemima, neće biti bitno da li postoje nevladine organizacije ili ne, jer smo očigledno propali. Ne samo nevladine organizacije, već i društvo u cjelini.
Masovni izlazak na izbore je prvi korak Civilno društvo jasno ima svoje stavove i ideološke stavove. Stoga bi se trebalo uzeti zdravo za gotovo da može podržati određene programe i politike. Zašto se prvi put u 30-godišnjoj historiji zemlje dogodilo da nevladine organizacije, ne samo da komentarišu političke programe, već i organizovano, kroz kampanje, potiču ljude da učestvuju na izborima? Odgovor je jasan, jer u Sloveniji nema normalne situacije, jer u posljednje dvije godine vladajući političari pokušavaju uspostaviti režim u kojem politika nije stvar svakog pojedinca. Režim u kojem politika zapravo ne dopušta nikome osim onima koji su na “izvoru”. Dakle, ovi izbori nisu samo takmičenje ideja kakvo bi izbori trebalo da budu, već oni odlučuju hoćemo li se uopće moći takmičiti idejama, odnosno programima. Hoće li nam uopće biti dopušteno da ih imamo? Zato se ovi izbori tiču svih nas! Civilno društvo, uključujući inicijativu Glas naroda, zbog toga želi da pokrene sve što je samo po sebi razumljivo u normalnim, zrelim demokratijama, ali ne i ovdje u posljednje dvije godine. On želi nazad demokratiju. Zauzvrat, želi da uzme u obzir odluke nadzornih institucija kao što su Povjerenik za informacije, Revizijski sud i Komisija za sprječavanje korupcije. On želi da se vrati poštovanje pravosuđa i nezavisnost javne radio televizije. Zauzvrat, on želi da službeni vladini komunikacioni kanali ne budu privatna truba šefa vlade. On želi da nama vladaju demokrate. Nije da se donošenje odluka odvija u zatvorenim krugovima, dok predstavnici vlasti tvitovima ispucavaju kritičke glasove, od novinara do predstavnika civilnog društva. U razvijenim zapadnim zemljama kritika je poželjna, a kod nas se istjeruje. Ne samo na Twitteru, Vladini zvaničnici se redovno sastaju da razmotre koje su nevladine organizacije, koje finansira država, rekle nešto ružno o njima. Kazna nije samo prijetnja, već realnost! S onima kojima se ne aplaudira, raskinu im se ugovori, ili – kako smo vidjeli u medijima u slučaju organizacije za zaštitu prirode Lutra – uopće ne potpisuju dogovrene ugovore, iako su se obavezali na to.
“Kako je moguće to da toliko ljudi, toliko sela i gradova, toliko nacija podnosi katkad jednog jedinog tiranina, koji ima samo onu moć koju mu oni daju; koji ima snage da im naudi jedino ako su oni voljni da to podnose; koji može da im učini neko zlo samo ako oni pristanu da ga trpe, umesto da mu protivrječe”, napisao je Étienne de La Boétie 1549. u Raspravi o dobrovoljnom ropstvu. Nisu znali za izbore u to vrijeme. Morali su proliti krv za slobodu i prava. Danas je dovoljno prošetati do birališta. Masovno učešće na izborima prvi je korak koji možemo sami napraviti. Ako to ne učinimo, potpuno smo krivi što živimo u autokratiji. Ili, kako je premijer nedavno izjavio u intervjuu za jednu od novina u vlasništvu vladajuće stranke: „Diktature nikada ne odstupaju dobrovoljno. Njihovo naslijeđe mora biti uništeno u demokratiji.” Možemo se samo složiti sa njegovom izjavom.
Preuzeto sa: vecer.com
