PIŠE: Adis Nadarević
U desetoj noći novembra 1938. godine nad Jevrejima u Njemačkoj i Austriji izvršen je masovni zločin tokom kojeg je uništeno 267 sinagoga, oštećeno je, zapaljeno ili uništeno 7,000 radnji u jevrejskom vlasništvu, a preko 30,000 Jevreja je uhapšeno i zatvoreno u logore. Historičari ovu noć, po kristalnim ostacima razbijenih stakala nazvanu Kristallnacht, vide kao zvanični početak „konačnog rješenja jevrejskog pitanja“ onakvog kakvog su ga osmislili Heinrich Himmler i Adolf Hitler, odnosno kao noć koja se može smatrati uvodom u holokaust.
Ovi masovni zločini nacističkog režima prema svojim građanima semitskog porijekla označeni su izrazom pogrom, koji dolazi iz ruskog jezika, označava potpuno uništenje i ima isti korijen kao i naša riječ zgromiti. I ovaj izraz u potpunosti stoji, s obzirom na to kako je temeljito, sistematično i okrutno nacistički režim pogromio, ili bukvalno i brutalno zgromio milione Jevreja.
Upravo iz poštovanja prema ogromnim žrtvama koje je jevrejski narod podnio tokom holokausta, sa terminima holokaust i pogrom bi trebalo rukovati krajnje obzirno i oprezno, ne dopuštajući da se njima licitira ili manipulira. Ovi izrazi se moraju koristiti ne uz dužno, nego uz iskreno poštovanje jer sve osim toga je grijeh prema pijetetu kojeg te žrtve zaslužuju i zločin prema sjećanju na njih.
Upravo zbog toga, malo koje spominjanje holokausta i pogroma kakvo se može čuti sa raznih (neo)nacističkih, antisemitskih i – prečesto – antiizraelskih strana je toliko nipodaštavajuće, bezobzirno i bezobrazno koliko su to bili prošlosedmično poređenje navijačkih sukoba u Amsterdamu sa pogromom i korištenje simbolike Kristallnachta za dovođenje huligana Maccabija iz Tel Aviva u istu simboličku ravan sa Jevrejima u nacističkoj Njemačkoj. Jednostavno, ova poređenja su nerazumna i u suštini manje govore o odnosu Europe prema svojoj nekadašnjoj najznačajnijoj manjini, a više o njenom odnosu prema svojoj najznačajnijoj manjini danas. Stoga, odvojimo malo vremena da razmislimo o dvije teze iz ovog pasusa.
Za početak, Maccabijevi navijači u „amsterdamskom pogromu“ nisu bili nikakva ugrožena manjina kakva su u Hitlerovom Reichu bili njihovi preci. Naime, ukoliko imate dovoljno novca i vremena da usred radne sedmice pratite jedan nogometni klub na udaljenom i skupom gostovanju onda zaslužujete čestitke jer definitivno pripadate privilegiranom dijelu društva. A ukoliko privilegiju da uživate u putovanju koristite da na najsramniji način vrijeđate druge ljude i ako kao gost imate potrebu da lokalnom stanovništvu nasilno remetite mirnu svakodnevicu, onda ste obični obijesni ološ bez obzira na to da li ste Jevrej, Brazilac, Bosanac ili Japanac.
Drugo, boravak i kretanje ove grupe su osiguravale snažne nizozemske policijske snage, što je – realno – prilično drugačija situacija u odnosu na onu u kojoj je bila Anne Frank, a sa kojom su mediji neukusno poredili navijače Maccabija. Među njima su bili i agenti Mossada za koje možemo nagađati kolika im je bila uloga u sprečavanju, a kolika u mogućem izazivanju incidenata, a kad još svemu dodamo reakcije nizozemskih vlasti jasno je na čijoj je strani u cijeloj situaciji bio sistem.
Budući da sistem nikad nije na strani onog nad kime se vrši pogrom, prilično je teško samo zbog iste vjerske ili etničke pripadnosti uporediti obijesne huligane koji zloupotrebljavaju svoj spomenuti privilegirani društveni, ekonomski i politički status u današnjem sistemu, te ih dovesti u istu ravan sa njihovim precima koje je samo zbog njihovih imena tadašnji sistem pogromio i zgromio. Zbog toga vrijedi ponoviti – teško je smisliti veću uvredu za žrtve noći slomljenog stakla u Trećem Reichu od izjednačavanja njih sa njihovim razmaženim potomcima iza kojih su ostala razbijena stakla stanova, radnji i taksiji u Amsterdamu.
Jer, ako razgrnemo maglu pristranog i frejmovanog izvještavanja u kojem je navijače Maccabija dočekao organizirani napad i pogrom, istina je da je sukobima na amsterdamskim ulicama prethodilo ponašanje fanova kluba iz Tel Aviva koje bi, da su kojim slučajem u pitanju bili londonski West Ham, atinski Olympiacos, varšavska Legia, zagrebački Dinamo ili bilo koji drugi klub na svijetu, bilo opisano jedinim adekvatnim klišeom sportskog novinarstva – kao huligansko orgijanje. No, koliko god vodeći mediji slikali drugačiju sliku, društveni mediji i građanski novinari su prikazali realnost u kojoj navijači gostujućeg tima provociraju lokalce, nanose štetu njihovoj imovini i naoružavaju se šipkama i letvama, očito ne u strahu od mogućih problema nego u njihovom aktivnom traženju.
Svakom ko je vidio te snimke poređenje sa Kristallnachtom mora biti naročito odvratno, naprosto jer niko sa zdravim razumom ne može ljude koji uz blagonaklon odnos sistema razbijaju stakla, trgaju tuđe simbole, uzvikuju uvredljive slogane, pjevaju dehumanizirajuće pjesme i hodaju okolo sa šipkama i letvama poistovjetiti sa nemoćnim i prestravljenim njemačkim Jevrejima u kobnoj novembarskoj noći 1938. godine. Da živimo u poštenom svijetu časne politike i etičnih medija opis cijele stvari bi bio barem nešto uravnoteženiji, ako već ne potpuno drugačiji, no tu dolazimo do druge teze sa početka ovog teksta – odnosa Europe prema njenoj današnjoj najznačajnijoj manjini, a to su imigranti afričkog i azijskog porijekla.
Zbilja, vrijedi se zapitati kakvi bi bili opisi „amsterdamskog pogroma“ da se kojim slučajem nasuprot izraelskih huligana nisu našli arapski imigranti nego autohtono i autentično nizozemsko stanovništvo? Da li bi se u takvoj situaciji kralj, gradonačelnica i drugi predstavnici nizozemskih vlasti i prije ikakvih preliminarnih rezultata bilo kakve istrage požurili izvinjavati izraelskom premijeru za čija se djela, pritom, zanima Međunarodni kazneni sud smješten upravo u Nizozemskoj? Da li bi, u današnjim okolnostima, takav sukob uopće bio moguć i da li je, ustvari, korijen cijelog problema sa „amsterdamskim pogromom“ u istinskom antisemitizmu – ali prema arapskim doseljenicima?
Jer, zaboravlja se kako su građani Amsterdama i Nizozemske koji porijeklo vode iz Maroka i drugih arapskih zemalja jednako semitski kao i gosti iz Izraela i da su provokacije usmjerene prema njima i napadi na njih takođe činovi antisemitizma. Štaviše, ako se to može tako postaviti, moglo bi se reći da su arapski useljenici u Europu možda i daleko semitskiji od jevrejskih iseljenika iz nje. Čovjek u sebi ne treba imati ništa rasističko kako bi samo golim okom konstatirao da svaki arapski taksist na Schipholu ima puno više semitskih fenotipskih odlika od stanovitog Poljaka na čelu Izraela.
Dakle, ako kao realnost i prihvatimo krajnost u kojoj se nalaze desničarske vlade Zapada i legacy mediji, i u kojoj svaka kritika bilo čega što nosi izraelski predznak bude označena kao antisemitizam, možemo li izvan nje barem ispitati mogućnost kako je automatsko postavljanje nizozemskih vlasti nasuprot svojih građana možda uzrokovano njihovim semitskim porijeklom, te kako je i tu u pitanju – ništa drugo nego antisemitizam? Ako postavimo to pitanje i ako pogledamo na čijoj strani je moć, onda dolazimo do cijele suštine paradoksa „amsterdamskog pogroma“.
„Razočarali smo nizozemske Jevreje tokom holokausta, i večeras smo vas ponovo razočarali“, požurio je sa patetičnom i poniznom isprikom izraelskom predsjedniku nizozemski kralj Willem-Alexander, dodajući kako će vlast u njegovoj zemlji učiniti sve da zaštiti goste iz Izraela. Terminologija prvog dijela ove kraljeve isprike je krajnje licemjerna, budući da Nizozemska svoje Jevreje nije „razočarala“ nego ih je zdušno „zgromila“ zajedno sa nacistima – u holokaustu je ubijeno oko 75% nizozemskih Jevreja, što je u poređenju sa drugim okupiranim državama izrazito visok procenat kojeg nacisti ne bi mogli ostvariti bez svesrdne lokalne podrške – ali ako i zanemarimo to licemjerje vrijedi postaviti pitanje da li je možda Nizozemska ovakvim odnosom vlasti prema incidentu razočarala i neke svoje građane čija je imovina oštećena i sigurnost bila ugrožena?
Naravno, niko neće požuriti da odgovori na ovo pitanje na način na koji je cijeli političko-medijski mainstream iz niskog starta požurio da dešavanja u Amsterdamu predstavi kao pogrom nad nedužnim semitskim huliganima kojeg su počinili zločesti… semitski useljenici. Pa, ostavimo onda mogućnost da su mediji bili u pravu i da u cijeloj priči o „amsterdamskom pogromu“ ipak ima elemenata sistemskog antisemitizma nizozemske vlade u kojoj, naprimjer, resor azila i migracije vodi osoba koja regularno govori o „omvolkingu“.
Omvolking je, inače riječ koja označava prijetnju od nestanka nizozemskog naroda i njegovu asimilaciju od strane nadolazećih (spomenimo, uglavnom semitskih) migranata. A nekom koincidencijom, ova riječ je nizozemska inačica njemačke riječi „Umvolkung“ koja je – historijske li ironije – u nacističkoj ideologiji također označavala ugroženost njemačke arijevske rase od strane jedne semitske manjine…
Ko zna, možda u pozadini reakcije na navijačke nerede u Amsterdamu onda ipak ima tog antisemitizma, ali u svakom slučaju ostaju nada i vjera da se stakla polomljena prošlog četvrtka neće spominjati u kontekstu neke nove kristalne noći. Možda ovo može zvučati kao krajnje pretjerivanje, ali ne zaboravimo – bez iskrivljene medijske i propagandne pripreme kakvoj svjedočimo danas ne bi bilo ni one iz 1938. godine.
