Teritorij sam po sebi nikad nije bio toliko značajan koliko su bile aspiracije svjetskih sila da dominiraju međunarodnim odnosima.
Pozicije svjetskih sila u međunarodnim su odnosima kontinuirano mijenjane jer smo od bipolarnog svijeta, u kojem su dominirali Rusija i SAD, preko unipolarnog momenta kada je SAD bio globalni policajac i sam uređivao međunarodne odnose, došli do multipolarnog momenta u kojem imamo mnogo relevantnih faktora: SAD, Rusiju, Kinu, Tursku, EU…
Međutim, odnosi su znatno kompleksniji u odnosu na sve dosadašnje tranzicije jer sada, po prvi put u historiji, postoji realna šansa da će SAD izgubiti primat u međunarodnim odnosima. Tu poziciju bi uskoro trebale da preuzmu Rusija i Kina, koje svoju moć baziraju na finansijskoj, a koja je u globalnom/kapitaliziranom svijetu jedina relevantna.
Ukoliko posmatramo dešavanja vezana za Bosnu i Hercegovinu, tu već vidimo formiranu arenu u koju su ušle Rusija i Kina, a tu su ih čekali Amerikanci i Britanci. Ono što zabrinjava je izlazak Evropske unije iz ove arene, jer već postepeno mijenjaju retoriku i daju do znanja da njima ovaj teritorij nije toliko značajan, jer oni nemaju izraženu vanjsku politiku kao SAD i Rusija. Ipak, EU je i dalje produžena ruka SAD-a, pa ukoliko zatreba – i oni će ući u arenu; međutim, za to u ovom momentu ne postoje realne šanse.
Koliko su ojačale Rusija i Kina – to se najbolje ogleda na posljednjoj UN-ovoj sjednici Vijeća sigurnosti, gdje su diplomatskim putem isposlovale da se ne spomene OHR te da se ne obrati Visoki predstavnik. Suštinski, ovo nije velika pobjeda, ali je ovo bila savršena prilika da se odnosi „zategnu“ i da počne borba za ovu teritoriju. Koliko je ozbiljna situacija najbolje govori činjenica da Rusija, Kina, Srbija i Dodik govore jednim jezikom, što nam sugeriše da u pozadini svega ovoga stoji osmišljena akcija.
Predsjednik SAD-a, Biden, već odavno nagovještava pretenzije Kine i Rusije da dominiraju svjetskom politikom, što je signal da se američke snage grupišu na „zamrznutim sukobima“ te je cilj njihove vanjske politike da ne dozvole da Rusija i Kina rješavaju ove „zamrznute sukobe“ u svoju korist. Iako u teoriji Bosna i Hercegovina nije „zamrznuti sukob“, ovdje i dalje nije „odjavljen rat“, tako da je ovo područje izrazito bitno da Rusija i Kina pokažu svoj utjecaj.
Ono što najviše boli građane i građanke BiH je činjenica da Rusija i Kina koriste oprobanu taktiku SAD-a, a to je da se napravi žarišno polje daleko od svoje države te da se obračun sa svjetskim silama dogodi na neutralnom terenu. Ovaj put žarište je u Bosni i Hercegovini te se, nažalost, eskalacija odnosa mora dogoditi (što nužno ne znači da će se dogoditi rat). Eskalaciju ovog stanja može spriječiti jedino povlačenje jedne od strana, ali to u ovom trenutku nije realna opcija.
Lokalne politike u ovom momentu nisu toliko važne jer su one samo instrument preko kojih svjetske sile ostvaruju zacrtane ciljeve, ali je ključna stvar u svemu ovome pozicioniranje civilnog društva koje može da odbrani državu od ovih tendencioznih politika svjetskih sila. Civilno je društvo važniji instrument svjetskih sila od lokalnih politika, jer se svaki oblik regrutacije vrši kroz njega, tako da će njegovo pozicioniranje umnogome odrediti dalji tok razvoja situacije.
Pri tome, treba imati na umu da civilno društvo nisu isključivo nevladine organizacije, već je to znatno širi pojam, koji uključuje različite strukture pojedinaca, sindikate, medije, aktivističke grupe, akademsku zajednicu i slično.
Svaka od ovih grupa može parcijalno da posluži u zastupanju interesa lokalnih politika, koje u konačnici imaju za primarni cilj da se svrstaju u jedan geopolitički blok. Civilno društvo bi moralo biti svjesnije svoje uloge u društvu, te ukoliko razviju svoju autonomiju u odnosu na ovo geostrateško pozicioniranje imat će mogućnost da Bosnu i Hercegovinu sačuvaju od aspiracija velikih sila. Ovo je dugoročan proces, međutim, da bismo sačuvali dignitet potrebno je da se razvija jedinstvena paradigma i da se osnažuje državni identitet, a za to u ovom momentu kapacitet ima isključivo civilno društvo, koje u što skorijem periodu mora da ostavi po strani sve oblike sujete, jer se u ovom trenutku radi o znatno višim, egzistencijalnim, interesima.
Za BiH je pogubno što je izgubila sve formalne poluge moći, jer su sve političke strukture izašle iz formalnih institucija i trenutno vode parcijalne borbe vode, svako na svom mikro teritoriju, što je dugoročni cilj svjetskih sila zbog lakše manipulacije masama. Da bi se situacija smirila, neophodno je da se svi procesi vrate u institucije te da se civilnom društvu da prostor da bude uključen u sve procese donošenja odluka.
Vrijeme je za otrežnjenje i za odgovornost, našu zemlju trebamo vratiti u naše ruke!
