PIŠE: Nedžad Mulavdić
Bila je noć uoči mog prvog radnog dana u Njemačkoj. Stan u kojem sam se smjestio nalazio se na obodu historijskog jezgra Bamberga. Grad je neobično lijep, sa očuvanim starim građevinama. Stari grad obasjan toplom svjetlošću pokazuje se u svoj svojoj raskošnosti, kao da hoće svakom prolazniku da priča o svojoj posebnosti i važnoj ulozi u historiji Njemačke.
Na vrijeme odlazim na počinak, ali me žamor koji dolazi sa ulica drži budnog, u mislima. Ustajem i gledam, grad pun mladih ljudi, šetaju, piju pivo na zidiću, noć je bila lijepa.
Ponovo se vraćam u krevet, gledam na sat i računam kad moram ustati. Misli me ne napuštaju. U neka doba uspijevam da zaspim, ali to ne traje dugo. Zaboravio sam zatvoriti prozor, pa me iz sna probudila neobična buka.
Pogledam kroz prozor, napili se pa kaldrmom guraju željezni kavez na točkićima koji se koristi za skupljanje kartona u velikim trgovinama. Njima večeras koristi da se zabave bukom ne dajući nikome da mirno spava. Pod prozorom vidim djevojku koja je izgubila kontrolu nad sobom, leži na kaldrmi, dok je dvije prijateljice pokušavaju ubijediti da to nije njen krevet. Zatvorim prozor, i vratim se u krevet.
Ujutro sam šefa, nakon što me je proveo kroz apoteku, pitao “je li Bamberg zaista u Njemačkoj”? Kontam, da nisam došao u pogrešnu zemlju. Sve priče o njemačkoj disciplini kojim su mi pumpali glavu dok sam odrastao u Bosni su pale u vodu kad se Jürgen odvalio
smijati kad sam mu ispričao šta sam očekivao, a šta me je dočekalo. Od svih tih silnih priča o Njemačkoj kojih sam se naslušao u Bosni slika Nijemaca u mojoj glavi je predstavljala nešto drugačije od onog što sam tu noć vidio.
Bilo je to prije 12 godina. Tog jutra sam odlučio da ubuduće neću stvarati mišljenje na osnovu predrasuda.
Društvo je dinamično
Migracije ljudi sa naših prostora u Njemačku imaju dugu tradiciju. Veliki valovi migracija koji su bili uvjetovani različitim faktorima sedamdesetih i devedesetih godina, nisu isti kao val koji se desio u posljednjih petnaestak godina.
Dinamika promjena u društvu je danas znatno viša, obzirom na promjene koje su se dešavale zbog valova migracija.
Sedamdesetih i devedesetih godina je udio ljudi sa migracijskim porijeklom bio znatno niži. Svi znamo da su glavni ciljevi migracija uglavnom gradovi na jugu i zapadu Njemačke. Ovdje ću radi jednostavnosti razumijevanja ovih promjena namjerno zaobići suhoparne statistike i pokušat ću jednim primjerom plastično prikazati aktuelnu situaciju u Ulmu.
Već deset godina radim u apoteci u centru grada Ulma. S vremena na vrijeme tokom kontrole recepata razdvojim na dvije strane one sa “klasičnim njemačkim prezimenima” i one koji se “prezivaju drugačije”. Početkom ove godine, kad sam to posljednji put uradio, sedam od deset ljudi se “prezivalo drugačije”. Sedam od deset mojih klijenata su imigranti.
Ovdje sad neću opet, kao što to radi dosta ljudi na društvenim mrežama, upirati prstom u sve izazove koje velik obim imigracije nosi sa sobom, niti ću glorificirati benefite koje to donosi, nego mi je cilj istaknuti jednu anomaliju o kojoj niko do sad nije pisao, a tiče se nas svih – učešća imigranata u donošenju odluka u društvu i njihovog mjesta u demokratiji nove domovine.
Erozija političkih partija-čuvari demokratije u dubokom snu
Da bismo razumjeli ulogu političkih partija u Njemačkoj, važno je napraviti distinkciju između privrede zasnovane na izrabljivanju prirodnih resursa, i one koja se zasniva na radu. Naime, postoji jedna ekonomska teorija koja se naziva “Teorija penzionerske ekonomije”. Ovako se opisuju ekonomije gdje se državni aparat finansira od “penzije”- koja predstavlja izvor prihoda
kojim se finansira aparat, bez da ljudi moraju da ga plaćaju (države koje se finansiraju eksploatacijom nafte, plina i drugih prirodnih resursa). Ova teorija kaže da se u takvim državama teško može uspostaviti demokratija, jer pojednostavljenim jezikom rečeno “ako ne plaćaš i ne pitaš se”.
U Njemačkoj je jedini resurs čovjek, njegov rad i inovacije. Dio vrijednosti koju svi mi generišemo, koristi se za finansiranje države. Na raspodjelu tih vrijednosti ljudi imaju načina da utječu kroz učestvovanje na izborima, djelovanje kroz političke partije, nevladine
organizacije, direktno djelovanje ka nosiocima funkcija i sl.
Znači, djelovanje pojedinca na odluke, izgled i način upravljanja državom, i sve što se tiče ljudi koji žive u njoj, ne može zaobići političke partije. Odnosno, to se dešava preko političkih partija, bez da mi za bilo šta budemo pitani, jer tamo uglavnom nismo.
Erozija članstva u dvije velike političke partije u Njemačkoj se odvijala paralelno sa demografskom transformacijom. SPD je u sedamdesetim godinama imao maksimalan broj članova (oko 1,2 miliona članova) i od tada njihov broj pada, te danas iznosi ispod 400 hiljada. Istu sudbinu dijeli i CDU, koja je sa preko 800 hiljada članova 1990. pala na ispod 400 hiljada članova. Paralelno sa padom broja članstva, rasla je i prosječna starost članova političkih partija, i ona danas iznosi oko 65 godina. Zeleni imaju znatno mlađe članstvo (oko 40 godina) i njihov broj konstantno raste.
Godinama su rađene analize koje su imale za cilj odrediti mehanizme uz pomoć kojih će se zaustaviti ovaj proces, ali uglavnom bezuspješno. Vjerujem da je tome doprinijela i inertnost članova u okviru stranaka koji su se dobro pozicionirali, i novo članstvo bi predstavljalo prijetnju za njihove pozicije.
Ljudi sa migracijskim porijeklom uglavnom nemaju osjećaj obaveze ulaska u političke partije, vjerovatno računajući da neko drugi treba da se bavi politikom, jer oni nemaju vremena za to. Svojevoljno su prepustili upravljanje odlukama hoće li biti dovoljno stambenog prostora u gradu u kojem žive, kako će im izgledati put, igralište, škola, hoće li imati mjesto za dijete u vrtiću, i sve ostalo što im određuje život nekom drugom.
Obzirom da partije na ovaj način gube kontakt sa bazom, nepovjerenje s obje strane je razumljivo. Čovjek se boji nepoznatog, i na kraju obje strane dolaze u fazu u kojoj sam bio ja, prvi dan mog boravka u Njemačkoj, puni zaključaka donesenih na osnovu predrasuda.
Pitanje budućnosti najviše zavisi od naše odluke da li ćemo biti nijemi posmatrači i živjeti sa posljedicama odluka koje donose vremešni sugrađani bez migracijskog porijekla, ili ćemo napraviti sljedeći korak, ući u političke partije, i biti aktivni učesnici dizajniranja života koji
ćemo živjeti.
Onaj ko finansira sistem, ima pravo i obavezu da zna gdje se troši taj novac. To je demokratija. Ona bez našeg aktivnog učešća ne može preživjeti.
