U nedjelju, 25. maja, napustio nas je Armin Daguda “Dagi”, omiljeni i legendarni profesor sarajevske elektrotehničke škole. Po želji Dagijevog učenika Nedima Redžovića objavljujemo njegov oproštaj od ovog profesora, planinara, sportiste, humaniste i pisca koji je oplemenio generacije svojih učenika učeći ih umijeću življenja u harmoniji sa prirodom i društvom koji nas okružuju.

… 

“Elektron, obrati pažnju!”, bila je Dagijeva rečenica, koja je možda kratka, ali i više nego dovoljna da se preko stotinu učenika istog momenta zaustavi i da zavlada tišina.

Samo nekoliko je dana prošlo i opet sam u situaciji da ne znam kako nekim kratkim tekstom ispratiti čovjeka toliko velikog da ni zbirka romana ne bi bila dovoljna da se zabilježi samo fragment njegove veličine. Znam da možda niko neće čitati, ali imam takvu potrebu da ovaj put neću kratiti tekst koji napišem.

U Srednjoj elektrotehničkoj školi je bilo nešto više od dvadeset učenika po razredu, a opet je nekada profesorima bio izazov zavesti red tokom časa, pa su se neki profesori morali koristiti galamom, upisivanjem u disciplinsku svesku, izbacivanjem sa časa, prozivanjem na odgovaranje, raznim vrstama kažnjavanja i sličnim metodama smirivanja haosa. Prije nekih sedam godina sam tako ušao u kabinet predviđen za otprilike dvadeset učenika u kojem je bilo, ako me pamćenje dobro služi, osamdeset i devet učenika koji su sjedili po stolovima, podovima, po dvoje-troje na stolici, neki su stajali i, metaforički rečeno, okretali su kabinet naglavačke.

Na vratima kabineta se pojavila institucija od čovjeka i istoga trenutka je u njemu zavladao muk. Odjednom su svi učenici bili mirni i pomno čekali da čovjek ispred njih progovori. Većina nas je tog „sijedog starca“ vidjelo prvi put svojim očima, ali smo svi dobro znali razne zanimljive priče o njemu. Sijedi starac koji je imao stav i stas kojima bi svaki sportista u svojim dvadesetim pozavidio otvorio je predavanje sa: „Ekipa, ja sam zaboravio da imam sastanak u ekonomskoj školi u…“

Zaboravio sam satnicu, ali koliko se sjećam taj sastanak je trebao početi za sat i po, a predavanje je trajalo dva sata. Profesor je nastavio: „…ali šta da se radi, nek malo sačekaju. Dobrodošli na prvi čas Osnovne planinarske škole!“.

Profesor je održao oba sata bez da se muha čula sa učeničke strane, osim pokojeg smiješnog dobacivanja na koja bi profa uvijek još smješnije odgovorio. Po završetku tog predavanja sam mu prišao ja, tek jedan od učenika koje on u tom momentu prvi put vidi, i kratko ga pitao samo na koji parametar pri kupnji planinarske lampe da obratim pažnju.

Iako je kasnio, pola sata mi je objašnjavao sve o lampamai kada je shvatio da je uveliko zakasnio na sastanak, završio je s riječima: „Vidi ovako, nemoj ništa kupovati. Ovih dana ću ja obići sve radnje, popisaću ti modele, njihove specifikacije, cijene i gdje se nalaze, pa ti donijeti listu na naredno predavanje da odlučiš šta da kupiš.“ I stvarno je čovjek, za tek jednog od učenika koje prvi put vidi, obišao sve radnje i održao obećanje.

Od svih stvari koje bih vam mogao ispričati o Dagiju iz naših zajedničkih dogodovština u proteklih sedam godina, mislim da vam ova savršeno pokazuje ko je bio on. Bio je čovjek koji titulu profesora nikada nije doživljavao kao posao, već kao lični poziv i smatrao je svojom dužnošću da mu u životu razvoj učenika bude glavni prioritet, pa je svakom učeniku ponaosob poklanjao mnogo pažnje, truda i ljubavi, a zauzvrat je doslovno svakom učeniku koji je nogom kročio u našu elektrotehničku, postao vječna zakletva i svaki taj učenik je prema njemu gajio veliko poštovanje i veliku ljubav.

Za njega materijalni svijet nikada nije imao vrijednost, ukoliko je vidio ili osjećao da je učenicima nešto potrebno, ili bar samo želio da im to ostvari, nije čekao ni na kakve ustanove, institucije, ministartstva ili pak društvo, već bi to nešto ostvario koristeći se sopstvenim trudom, sopstvenim vremenom i sopstvenim resursima. Bilo je dovoljno da mu bilo koji učenik izrazi želju i on bi našao način da mu je ostvari. Sama činjenica da vam ovo sada vjerovatno zvuči nerealno vam govori o tom malom fragmentu Dagijeve veličine.

Ali nije on samo bio velik u okrilju procesa odgoja svojih učenika, bio je velik u svakoj sferi svog života. Armin Daguda je bio pravi altruist. Nesebično je uvijek činio dobro gdje god je mogao i pod bilo koju cijenu, jednostavno zato što je to bilo dobro. Slijepo je slijedio etiku i svoja moralna ubjeđenja, pa sam za ovih sedam godina druženja sa njim svjedočio uvijek samo donošenju zaista jedinih ispravnih odluka. Možda će zvučati kao da se šalim, ali u procesu donošenja i najmanjih odluka, poput gdje nagaziti ili gdje spustiti ruksak, je vodio računa o dobrobiti ne samo velikih bića, već i onih najmanjih mikroorganizama. Poštovao je planetu, poštovao je prirodu, poštovao je planinu, poštovao je sva bića na njima…

Napisao je nekoliko knjiga, a u svom privatnom vlasništvu je imao više različitih naslova nego prosječna biblioteka u Bosni i Hercegovini. Mnogo mi je žao što eto nije završio svoju knjigu o Rock N Rollu, zato što kada čujem termin Rock N Roll u glavi mogu zamisliti dvije osobe: William Axl Rosea ili Armina Dagudu. Ljudi moji, taj čovjek je svim svojim bićem živio Rock N Roll, ne samo u umjetničkom/muzičkom, već i u duhovnom i filozofskom smislu. Armin Daguda je, za mene, oličenje Rock N Rolla. Armin Daguda je moj simbol Rock N Rolla. Za mene, definicija cjelokupnog pokreta Rock N Rolla je Armin Daguda. Svaki naredni koncert ili svirka koje posjetim, sada bez Dagija, neće biti potpuni bez one lude Dagijeve energije.

Čovjek je bio doslovno kao nepresušna biblioteka informacija, ali ne samo o Rock N Rollu ili planinarenju, već doslovno o svemu što vam može pasti na pamet. Teme o kojima smo kroz godine razgovarali i diskutovali su sezale od kompleksne nuklearne fizike do filmskih detalja. Takvu lepezu znanja i sposobnosti je u jednom čovjeku nemoguće pronaći. Trudio sam se uvijek naći neku temu o kojoj Dagi ne bi mogao ravnopravno razgovarati i eto ovih sedam godina mi nije bilo dovoljno da je pronađem…

Nije bilo moguće boraviti u Dagijevoj sredini i ostati duhovno, filozofski ili intelektualno nerazvijen. Mislim da su mu pored knjiga i Rock N Roll muzike, najveća strast bili filmovi. Svoj život je doživljavao kao film i ne samo da je glavnu ulogu igrao on, već je sam i pisao senariji. Uvijek sam bio zadivljen kako se sjeća svih imena glumaca, scnearista, režisera, godina objavljivanja i nekih minornih detalja o doslovno svakom filmu koji je pogledao. Mogao bih vam satima samo pričati o tom odnosu Dagi-filmovi. Najljepši odlasci u kino su baš oni sa Dagijem, a najljepši segment tih odlazaka su bile konverzacije u toku šetnji u povratku.

Nisam ni počeo pisati a već je ogroman tekst… Nisam vam ni spomenuo da je bio najbolji karatist koji je hodao Jugom posvećen izučavanju mnoštva borilačkih vještina, što je od njega zaista napravilo jednu nezaustavljivu borbenu mašinu. Nisam vam ni spomenuo da je najveći planinarsko-penjačko-alpinistički stručnjak kojeg sam sreo. Nisam vam ni spomenuo kakve je sve fascinantne pohode pregazio. Nisam vam ni spomenuo kako je imao osobnost takvu da ga niste mogli ne voljeti. Nisam vam ni spomenuo koliko je humanog rada odradio. Nisam vam spomenuo ni fragment njegovog fascinantnog života, njegovih umijeća i njegovih dostignuća… A bio je jedan od najskromnijih ljudi koje ste mogli upoznati.

Šta je Dagi za mene?

Dagi je moj profesor. Dagi je moj mentor. Dagi je moja uputa i moja vodilja. Dagi je moj trener. Dagi je moj sensei. Dagi je moj najveći životni uzor. Dagi je moj jedini istinski pravi i iskreni prijatelj. Dagi je moj najbolji prijatelj kojeg sam ikada imao. Dagi je moj najbolji prijatelj kojeg sam mogao zamisliti. Dagi je moj najbolji prijatelj kojeg ću ikada imati. Armin Daguda je moj brat. Armin Daguda je moja svetinja.

U moru prelijepih sjećanja pokušavam naći bar neko loše… i nema ga. Još nikada nisam naišao na osobu sa kojom sam dijelio toliko zajedničkih interesovanja. Dagi je sve ono što bih ja volio da postanem. Uvijek mi je bio podrška u doslovno svemu što sam radio ili namjeravao raditi. Uvijek me je gurao naprijed. Uvijek je imao prave riječi. Kada god nisam znao šta da radim, kuda da idem ili kome da se obratim, on mi je pružio nesebičnu pomoć. Jednom sam mu rekao: „Profesore isto kao da mi čitate misli. Kada god sam se našao u nekoj nedoumici, kada god sam glavu lomio razmišljajući o nečemu, kada god sam nešto preispitivao ili kada god sam se nalazio na nekoj raskrsnici, bez da vam išta spomenem Vi biste mi doslovno niotkud preporučili savršenu knjigu, album ili pjesmu za tu situaciju ili biste mi ispričali za tu situaciju baš savršeno iskustvo.

“Kako to moj profa? Kako ste uvijek znali?“, na šta mi je uz osmijeh odgovorio: „E moj Nedime, pa jesam li profesor ili nisam?“. Čak i kada se nešto činilo toliko apsurdno i nemoguće za izvesti, nakon razgovora sa njim ili uz njegovu pomoć je to bilo izvedeno. Nikada u njegovom prisustvu nisam izrazio neku želju, a da mi je nije prije ili kasnije ispunio… osim jedne, a to je moja životna želja da sa njim osvojim K2… Nismo imali dovoljno vremena. Svjestan sam da ću možda nekada imati obilje materijalnog, ali definitivno više nikada neću biti bogat čovjek, jer u mom prisustvu neću imati Dagija.

Ovo vjerovatno neće niko čitati, ali ovo je najkraće što sam u ovom stanju mogao napisati.

Moj profa, hvala Vam za sve. Vječno Vas najviše voli Vaš vjerni pratitelj, Vaš vjerni vojnik, Vaš vjerni specijalac, Vaš vjerni elektron, Vaš vječni prijatelj, Redži. Dok živim ja, obećavam Vam: živjet ćete i Vi, Vaš lik i Vaše djelo.

Nedim Redžović