Iako se u našoj zemlji odavno vrijeme mjeri po gregorijanskom kalendaru, svi smo čuli za neke izraze iz nekadašnjeg narodnog kalendara kao što su babine huke, džemreta, omaha, miholjsko ljeto… Svi ovi izrazi opisuju promjene vremenskih prilika koje su naši stari primjećivali i pratili, te prema njima ravnali svoje živote.
Osluškivalo se oglašavanje žaba jer se vjerovalo kako je početak žabljeg kreketanja značio da je klima pogodna za početak sjetve kukuruza. Listanje bukvi bilo je znak da više nema straha od mraza i da je sigurno za sjetvu svih žitarica. Nadolazeći Đurđevdan (Jurjevo, Hidirlez, Ederlezi) bio je dan koji se smatrao početkom ljeta – nakon njega se bilo dopušteno kupati u rijekama i jezerima i u sedmici poslije ovog dana su se puštale pčele.
Ovi i još mnogi drugi datumi u tradicionalnom narodnom kalendaru ovih prostora pokazuju duboku povezanost svijeta prirode i ljudskog života. Međutim, u tome nismo sami na svijetu – kalendar prirode pratile su sve civilizacije na svoje načine i sa svojim posebnostima, a jedan od najzanimljivijih i najposebnijih je svakako japanski tradicionalni kalendar koji godinu dijeli na 72 mala godišnja doba!
Iako je i Japan još prije sto pedeset godina prihvatio gregorijanski kalendar, ostaci tradicionalnog kalendara još uvijek žive u narodnim običajima, kulturi i poeziji ljudi na otocima izlazećeg sunca. Ovaj način računanja vremena u Japan je stigao iz Kine i predstavlja fascinantnu mješavinu kineskog utjecaja i jedinstvenih japanskih elemenata.
Japanski klasični kalendar je lunisolarni, što znači da kombinira elemente lunarnog i solarnog kalendara. On ima 24 godišnja doba (sekki) koja se dalje dijele na po tri manja perioda, odnosno 72 spomenuta mala godišnja doba (kō). Svako od ovih malih doba obuhvata periode od pet dana, a nazive duguju karakterističnim klimatskim prilikama, promjenama vremena ili prirodnim fenomenima.
Naprimjer, godina počinje sekkijem risshun koji traje od 4. do 18. februara. Njegov prvi kō obuhvata period od 4. do 8. februara i naziva se Harukaze kōri o toku, odnosno „kad istočni vjetar lomi led“. Svih sedamdeset i dva mini-doba imaju takva poetična i slikovita imena, poput „kad vrapci svijaju gnijezda“, „svilci plešu na dudovom lišću“, „bijela rosa svjetluca na travi“ ili „sjeverac nosi lišće“ i nezaobilazni su kao reference na vrijeme u haiku poeziji.
Osim poezije i kulture, budući da su se prema ovim periodima računale i svečanosti i praznici, japanski tradicionalni kalendar oblikovao je i svakodnevicu ljudi. Tako je trideseti kō – pet dana nakon 2. jula – u nekim dijelovima Japana označavao mali godišnji odmor za poljoprivrednike.
„Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme“, kaže sahadžija Sead u legendarnoj sceni iz filma Valter brani Sarajevo. Načini tog mjerenja i navike ljudi se mijenjaju, ali od Japana do Balkana još uvijek žive podsjećanja na vremena kad su ljudi bili daleko više povezani sa prirodom, do te mjere da su u skladu s njom mjerili i vrijeme.
