Sarajevski Romeo i Julija čiju je ljubav prekinuo rafal, ili čaršijski švercer i prodana balinkuša koji su ubijeni u pokušaju izdaje svoga grada? Kao i u svemu drugom kod nas, i u mišljenju o poznatom sarajevskom paru – Bošku Brkiću i Admiri Ismić – javnost je polarizirana do nepomirljivosti.
Ratni reporter Reutersa Kurt Schork je prije trideset i jednu godinu izvijestio kako “dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama sarajevske rijeke Miljacke, spojeni u posljednjem zagrljaju“ i otad se već tri decenije prepričava priča o zaljubljenom paru koji je 19. maja 1993. ubijen na Vrbanja mostu u pokušaju da iz opkoljenog Sarajeva pobjegnu preko Grbavice koja je u to vrijeme bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Fotografija nepomičnih tijela Boška i Admire kako zagrljeni leže na ničijoj zemlji obišla je svijet, a o sarajevskom Romeu i Juliji, Srbinu i Bošnjakinji koji su umrli zbog svoje ljubavi, do sad je snimljen i dokumentarac te par pjesama, a postoji i inicijativa za podizanje spomenika koja je izazvala različite reakcije.
Kontroverzne okolnosti njihove pogibije uz „mješovitost“ njihove veze godinama otvaraju vrata raznim pogledima na ljubav i smrt jednog od najpoznatijih ljubavnih parova naše generacije. Neki od njih su pozitivni, neki su negativni, ali je i jednima i drugima zajedničko to da uglavnom iz njih ne možemo saznati i zaključiti puno toga o Bošku i Admiri, ali možemo o onima koji ih iznose.
Šta je kome sporno
Za početak, tu su oni kojima je sama priroda njihove ljubavi neprihvatljiva. Takvima već činjenica da je postojao par sa imenima Boško i Admira u startu brani da na ovaj par gleda na bilo koji drugi način nego kao na izdajnike vjere, nacije, ideje i čega li već. Činjenica da je neko poginuo u ljubavi sa nekim ko se ne uklapa u koncept etničke čistoće, u očima takvih čistunaca subjekt za sva vremena diskvalificira iz svake rasprave, te mu onemogućuje status primjera i uzora za kojim vrijedi žaliti – o spomeniku da i ne govorimo.
Zatim, imamo one kojima je sporna njihova (naročito Admirina) odluka da usred rata iz opkoljenog Sarajeva pobjegnu u Srbiju. Nekom koincidencijom, takvi obično imaju gotovo identične argumente kakve imaju i oni kojima je sporna njihova (pogotovo Boškova) odluka da početkom rata ostanu u Sarajevu.
Originalna Kvaka 22 iz romana Josepha Hellera se zasniva na konceptu da je strah za vlastiti život plod racionalnog promišljanja. Samo lud čovjek nema želju da sačuva glavu i postavlja se pitanje – nije li malo licemjerno tri decenije poslije rata osuđivati Boška i Admiru zbog toga što su pokušali učiniti suštinski isto ono što je učinila i masa današnjih uglednih građana koji su se nakon rata vratili u Sarajevo, te danas nosaju vijence po obilježavanju godišnjica smrti sugrađana koje su ostavili iza sebe?
Postoje i oni koji Bošku zamjeraju bavljenje švercom u opkoljenom Sarajevu i spominju novac koji su – navodno – sa sobom on i Admira ponijeli preko Miljacke. Činjenica je da se veliki broj ljudi u ratu bavio švercom, a nekima je to bio izvor početnog kapitala kojim su poslije rata pokupovali dosta toga, te se prometnuli u današnje eminentne poduzetnike.
Istina je da su u ratu lanci snabdijevanja prilično poremećeni a porezna uprava nije baš u situaciji na najbolji način obavljati svoj posao, pa šverc ne samo da cvjeta nego postaje i sredstvo opstanka. Naravno da ovo ne znači da švercere treba slaviti ili im podizati spomenike, ali iako su Boško i Admira možda ubijeni zbog novca, oni nisu umrli zbog njega. Možda zvuči komplikovano, ali ponekad se desi da ljudi umru zbog jedne stvari dok ih onaj ko na njih puca želi ubiti zbog druge. Boško i Admira su umrli zbog želje za ljubavlju i životom iako su možda ubijeni zbog novca.
Profitiranje na mitu
Na kraju, imamo još jednu kategoriju, a to su oni koji se godinama besramno grebu od simbolički kapital priče o sarajevskom Romeu i Juliji. Takvi najviše bagateliziraju ono što su Boško i Admira predstavljali i, u suštini, profitiraju na onome što ih je i potjeralo u smrt. Ti lešinari duša i šverceri ljudskih emocija sa svojim vijencima, fotografijama i obećanim spomenicima najdosljednije svode ovu priču samo na dimenziju etničke različitosti, podsjećajući svijet upravo na ono što je Bošku i Admiri bilo najmanje važno.
Sve priče o njihovoj nacionalnosti, „zabranjenoj ljubavi“, izdaji, švercu, baš kao i potenciranje bajkovitih mitova o njima uglavnom više govori o onima koji ih pričaju, nego li o Bošku i Admiri. Dok jedni nastoje omalovažiti njihovu smrt i okaljati uspomenu na njih, a drugi nastoje profitirati na napuhivanju mita o njima, jedina istina je sadržana u rečenici koju je u čuvenom izvještaju Reutersu napisao Schork: „In a country mad for war, Bosko and Admira were crazy for each other.”
U ludilu rata, Boško i Admira su odabrali biti ludi jedno za drugim i tu priča počinje i završava. Šta god mislili, govorili ili nagađali o njihovoj smrti i okolnostima koje su dovele do nje, jedina činjenica oko koje se svi mogu složiti jeste da su Boško i Admira ubijeni kao civili, nevine žrtve okolnosti u kojima živi nisu odgovarali nikom, iako ni po koga nisu predstavljali prijetnju.
Da li je to danas vrijedno spomenika i da li je to vrijedno protivljenja spomeniku…? Teško je reći, jer spomenici ionako obično više govore o onima koji ih dižu, nego o onima kojima se podižu.
