Da je u Bosni i Hercegovini postati kantonalni ili entitetski ministar lako – a državni još i lakše – brojni su primjeri. Recept je (nažalost) jednostavan: malo populizma, kap fanatizma, zrno fundamentalizma i neizostavna doza fašizma. O podobnosti nije potrebno ni govoriti, jer ona sasvim prirodno dolazi uz nabrojane sastojke.
Kada bismo živjeli život zdravog društva, narednih nekoliko paragrafa bi se odnosilo na posve nestvaran događaj i svi spomenuti likovi u njemu bili bi izmišljeni. Služili bi kao lekcija i sraman primjer. Da bar jeste i da bar jesu: nestvarni i izmišljeni. No, surova su realnost kakvu živimo i prešućujući, pognute glave prihvatamo.
Riječ je o sigurnosti. Prijetnjama. Terorizmu. Pogledu na svijet. Fobijama i strahu. O stanju panike kakvo se vještački producira u cilju izazivanja ksenofobičnog stava prema svakom i svemu što nije „Mi“.
Postoji li ostvarivi cilj? Teško. Mržnja? Čini se, oduvijek.
Ovih dana, ministar (ne)sigurnosti Bosne i Hercegovine, Nenad Nešić, na listu svojih postupajućih prioriteta stavio je i borbu protiv djece. Da, pročitajte ponovo, ne radi se o senzacionalizmu. Protiv malodobnih potomaka onih roditelja koji su otišli, borave ili su boravili na ratištima Sirije.
Ne želeći ulaziti u problematizaciju slučaja „Sirija“, niti se obazirati na sve konotacije koje s njom dolaze, pozabavimo se izjavom Nešića koji je istom svoj privatni život i stavove servirao na tanjiru i dao nam snažne razloge da ih kritiziramo. Rekao je sljedeće: „Ja ne znam čime su zadojena djeca koja su danas u Siriji i ne znam da li će biti sigurnosna prijetnja po bezbjednost BiH, naše djece ili moje djece. Neću dozvoliti njihov povratak..“
Kontekstualizirajući „vrijednosti“ kakve je izvjesni ministar demonstrirao u svojoj političkoj karijeri punoj hipokrizije, prevrtljivosti i biranja – po državu destruktivnih – partnera sa sumnjivom prošlošću, mogli bismo reći da je sada, nakon nacionalističkih, narko i brojnih drugih afera od kojih je zloupotreba položaja minimum, otišao korak dalje.
Djecu koja se pod starateljstvom svojih roditelja, bez svog pristanka i vjerovatno bez prava na lično mišljenje i mogućnosti imanja jednog, a koja se nalaze bilo gdje u svijetu pogođenom užasima rata, nazvati prijetnjom i indirektno indoktriniranim budućim vojnicima ideologija kojima su ih opili njihovi roditelji i sistem koji slijede, nije ništa drugo nego čisti fašizam.
Bez pomisli za empatijom. Bez motiva za pružanjem ruke spasa. Bez ljudskosti. Kao da ta djeca i nisu djeca.
Opet, ako Nešić svoju djecu odgaja prema načinu na koji on vodi život, problem i sigurnosna prijetnja za Bosnu i Hercegovinu mogla bi biti sva djeca svijeta koju nisu učili da budu beskičmenjaci, poslušnici vladajućeg režima, trgovci svojim rukama u skupštini i ambiciozni amateri koji će prihvatiti angažman na ma kojoj poziciji samo kako bi dobili više i konačno sve. Tako bi naša država potencijalno mogla postati prva u svijetu koja će nametnuti zabranu ulaska svojoj djeci na njene prostore.
Stoga su vjerovatno i djeca zapadnih demokratija, prema ministrovoj formuli, „zadojena“ određenim percepcijama koje bi mogle biti problematične i opasne po stratifikaciju kakvu Nešić i njemu slični godinama institucionalno grade. Prijetnja za hijerarhiju, etnokratiju, kult ličnosti, državnu „mafiju“ i organizovani kriminal koji cvijeta u pozadini.
Na ovoj izjavi, Nešiću bi pozavidio i Makron sa svojim „tempiranim bombama“. On je bio blaži pa tek državu nazvao jednom takvom bombom, a ovaj djecu. Nesumnjivo su obojica ponosni na sebe.
Neka neko ministru sigurnosti Bosne i Hercegovine pošalje Konvenciju o pravima djeteta. Ili bismo svi to, ponaosob, trebali učiniti. I da stvar bude jasna do kraja, fašizam se ne krije u pretpostavci, nego u „sigurnosti“.
