Dragi čitatelju, najprije tebi, jer su muškarci skloniji ka predrasudama, i draga čitateljice, malo manje naklonjene predrasudama, najprije vas molim da prije nego što nastavite čitati, isključite bilo kakve negativne misli i osjećaje, te pokušate čitati me u svrhu svoje vlastite naobrazbe. Barem malo. I pokušat ću biti što bliži svakodnevnom jeziku; da približim ovu tematiku.
Sam naslov ovog bloga, znam, budi gnušanje i želju za nasiljem, osudom, predrasudom. Ići ćemo korak po korak.
Da definiramo pojmove; važno je znati!
Fobija je riječ grčkog porijekla i u prijevodu na naše vrle jezike, označava strah; i na bosanskom, i hrvatskom, i na srpskom.
Homoseksualnost je sklonost ka osobama istog spola; tj. seksualna i emotivna privlačnost između dvije osobe istog spola.
Transrodnost, da odmah raščistimo, nema veze sa bilo kakvom seksualnošću, jer najjednostavnija definicija transrodnosti je; da je to doživljavanje nas samih u odnosu na društveno date rodne uloge; da budem još prizemljeniji, čuo si, a i ti si čula za onu „Muškarac u tijelu žene“, i „Žena u tijelu muškarca“; dakle rodiš se kao muškarac, ali se osjećaš i živiš kao žena, i obrnuto.
Biseksualnost je seksualna i emotivna privlačnost prema osobama istog, ali i suprotnog spola. Volimo mi reći; ni tamo, ni ovamo.
Eh, sad kad sam pojasnio pojmove; da pojasnimo i da je homofobija strah od homoseksualnosti i homoseksualaca, transfobija strah od transrodnosti i transrodnih osoba, i bifobija strah od biseksualnosti i biseksualnih osoba.
Kad smo riješili stvari oko definicija i pojmova, da se dotaknem i onog zbog čega pišem ovaj blog.
Naše bh društvo; a i region nije ništa bolji, pa ni sama Europa, možemo dovesti u pitanje i ostatak svijeta; nije naklonjeno drugom i drugačijem. Još se dijelimo po krvnim zrncima, imenu i prezimenu, vjeri i nacionalnosti. I onda se u društvu započne pričati o nekim tamo homoseksualcima, transeksualcima, biseksualcima, pa se još oni/e bore za neka prava, oni/e bi nešto… Pa kako ti, moj čitatelju i moja čitateljice da se ti nosiš sa svim tim?! Osim, da budeš u miru sa mislima tipa „neka ih u četiri zida, nek’ mene ne diraju“.
Zamisli ti, koji sada ovo čitaš iz udobnosti stolice prelijepe bašte kafića sa pogledom na grad, i pokraj tebe tvoja supruga, da ne možeš nju istu ni poljubiti, niti dodirnuti jer strahuješ da će vas netko prebiti, psovati, gađati nečim kao što je tako sa istospolnim parovima. Ili, zamisli ti, draga moja čitateljice, da tvoj suprug leži u bolnici na intezivnoj njezi, i da ti ne daju da ga posjetiš jer nemaš i ne možeš imati pravo na to jer vaša bračna zajednica zakonski ne važi u našoj državi, i jer ne postoji opcija na papiru za hospitalizaciju „partner“ pa da upišeš ime i prezime. E tako je, draga moja, svakom istospolnom paru.
Sad oboje, zamislite da ste se rodili suprotno od toga što jeste; a osjećate se tako kako se osjećate i živite tako, koliko biste nesretni bili, i odbačeni za razumijevanje od obitelji, prijatelja, radnih kolega/ica, društva. E tako je svakoj transrodnoj osobi. Ili zamisli da te seksualno privlači osoba istog spola, a emotivno se možeš vezati samo za osobu suprotnog spola? Tko bi te živ, u ovom društvu podržao, spriječio tuđeg prijekora, mržnje, osude?
Znam, ne razmišljate ovako. Ni ti čitatelju, ni ti čitateljice. Mogu razumjeti i zašto.
Jako često, zahvaljujući medijima, neradu političkih stranaka i predstavnika, uspavanosti organizacija civilnog društva, ni malo naklonjenim vjerskim službenicima ovoj temi, i obrazovnom sistemu koji je zastario, nemaš priliku ni znati, saznati, dati priliku da se razviješ u svojim razmišljanjima, stavovima, ne želiš promjene jer si toliko sebičan/na i bitno je da je tebi dobro, da te tuđe muke i problemi ne zanimaju. To je normalno, ali nije normalno, da kad iste osobe kojima je posvećeno ovih mojih par redova, krenu u borbu za svoja prava, ti uzimaš najgore moguće riječi za osudu, najteže kamenje za gađanje, najjači ton glasa za protest jer oni nemaju zakonska prava, ni društvena prava koja ti imaš, pa ti imaš pravo da im ih i uskratiš.
Ne brini, kriva je i zajednica. LGBTQIA zajednica. Ne toliko naša u BiH, koliko sve ono što vidiš i čuješ iz drugih zemalja. Naš lažni visoki moral, moral bh. društva, ne podržava blud i razvrat, tetovaže, piercinge, ljubičaste kose, latex koji su često prisutne na gay paradama širom svijeta. Ne sviđa ti se to, znam. Uzurpiraju tvoj prostor, moraš gledati to, stane promet. Ali znaš, zbog tebe i takvih poput tebe, uskraćena su im prava. Naše bh. povorke ponosa su mirne šetnje, okruženi su gomilom policije. Nitko se tu ne skida, ne nosi latex, ne ljube se, ne drže za ruke, ne vidiš te tetovaže, piercinge, i opet imaš problem sa tim. Jer; ne možeš autom od točke A do točke B doći za 5 minuta, nego moraš ići okolo.
Znaš zašto? Zato što ti, čitatelju i ti čitateljice, i simpatizeri mišljenja i stavova poput tvog, ne date onom paru gore spomenutom da se posjećuju u bolnici, dodirnu u kafiću, zajedno otvore bankovni račun, osuđuješ najgore onog koji se rodio kao muškarac, a živio bi i živi kao žena, i razbio/la bi druga/drugaricu da ti kaže da je zaljubljen u muškarca, a ima seksualni odnos sa ženom ili obrnuto.
Eh baš zato, postoje ovakvi Međunarodni dani borbe protiv nečega… Jer… Takvi poput vas koji osuđujete, ste uvijek protiv, a na značajne datume postoje dani borbe protiv da bi se ukazalo na to da živimo demokratski život, da nitko nema pravo nikome oduzeti ništa, zabraniti ništa, i da smo svi jednaki pred zakonom i u društvu.
Zaista, ne krivim te. Krivi su mediji koji te huškaju protiv, kriv je obrazovni sistem koji te na vrijeme ne obrazuje o ovim bitnim temama, kriva je politika i uređenje koji ne rade ništa da se pripadnicima i pripadnicama LGBTQIA populacije obezbjede zakonska prava, krive su vjerske zajednice koje ti nameću da je drugo i drugačije loše i put u zlo. Krivo je društvo koje je naučeno da drukčiji/a „mora“ biti izopćen/a, neprihvaćen/a i uskraćen/a.
Tvoja je, moja, njegova, njezina, svih nas individualna odgovornost da doprinesemo prihvaćanju i stvaranju uvjeta za kvalitetan i jednak život svim građanima i građankama BiH, bez obzira na vjeru, nacionalnost, rod, seksualnost, boju kože. U jednom demokratskom društvu, to MORA. Sve drukčije, nije demokracija i nismo svi jednaki.
Prisutnost homofobije, bifobije i transfobije je sve više prisutna u našem društvu, i na svima nama je da idemo u pravcu umanjivanja i iskorjenjivanja da se nekom uskraćuju prava na jednak život samo zato što žive sebe.
A borba je tek počela. I to nije borba samo LGTBQIA populacije, već svakog/e građana/ke jedne demokratske države; Bosne i Hercegovine. Budi čovjek i onako kako ti imaš prava, dozvoli da ih imaju i drugi/e.
Sretan nam Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije!
Piše: Dejan Filipović
