Piše: Marijana Đukanović, socijalni pedagog
Odakle početi? Kako sve ovo reći, a ne biti patetičan, sačuvati svoje dostojanstvo i dostojanstvo ljudi koji ostvaruju pravo na Tuđu njegu i pomoć (u daljem tekstu TNJP) čiju reviziju trenutno vrši Centar za socijalni rad Bratunac nakon dvije godine? Iskreno se nadam da ćete smoći snage, da vam želudac neće zatitrati dok budete čitali ove redove te da ćete doći do kraja ovog teksta i same suštine. U razumijevanju cjelokupnog problema potrebno je sagledati što širu sliku a ona se zove sistem socijalne zaštite Republike Srpske koji je u opštini Bratunac pokazao svu svoju manjkavost i nedostatke.
Pravo na TNJP je samo jedno od prava koje je zagaranovano Zakonom o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, a koje garantuje neophodnu pomoć i njegu drugog lica, licima koja zbog tjelesnog ili senzornog oštećenja, intelektualnih poteškoća ili promjena u zdravstvenom stanju ne mogu samostalno da zadovolje svoje životne potrebe. Ovo pravo procjenjuje Komisija, koja broji tri člana: doktor medicine, psiholog i defektolog. Mala digresija, defektolog po najnovijim standardima struke ne bi trebao da postoji obzirom da se na ovaj način targetiraju lica koja imaju potrebu za ovakvom vrstom podrške, аli vidimo da se u Republici Srpskoj ovakav trend nastavlja pa se pod defektolozima podrazumijevaju logopedi, pedagozi, audiolozi i tako dalje, a sve u skladu sa potrebom struke, čuj mene stranke. Ovo je tek drugi par opanaka i u to ovom prilikom neću ni da ulazim.
Članovi Komisije u ovom slučaju mahom nisu iz Bratunca. А zašto je bitno da ti ljudi budu bliski osobi koju procjenjuju? Pa prvenstveno jer je ovaj proces emocionalno iscrpljujuć, stresan, vrlo često je prisutan otpor, a samoj kategoriji koja se procjenjuje je potrebno poznato lice, podrška, a ne tamo neka nepoznata žena koja ih po prvi put vidi i od čije volje im zavisi vrlo često jedino mjesečno zagarantovano primanje. Nadalje, po tom istom Zakonu, iznos novčanih sredstava za lica potpuno ovisna od pomoći i njege drugog lica – I kategorija – je 22%, a II kategorija 11% od prosječne neto plate, gdje polovinu iznosa uplaćuje Ministarstvo, a drugu polovinu lokalna samouprava. Nadalje, sama Komisija procjenu vrši na osnovu priložene dokumentacije i Bartel testa koji možete naći na internetu, a koji je jako štur, degradirajuć i ne obuhvata veliki broj oštećenja. Zašto je i ovo bitno? Bitno je sve ovo što ću napisati i što sam napisala jer se tiče kvaliteta života malih ljudi, ljudi koji su ionako nevidljivi u našoj opštini, ljudi koji do skora nisu imali pristup biblioteci, mjesnim zajednicama, Centru za socijalni rad, ljudi koji za svoja prava moraju da mole odbornike da im pomognu iako su ista već zakonom zagarantovana.
No, vratimo se Bartel testu koji je, kako sam rekla, štur te ne obuhvata procjenu sposobnosti osoba sa oštećenjem vida, sluha, govora, intelektualnim teškoćama ili hroničnim teškim oboljenjima poput kancera ili moždanog udara nego se isključivo tiče fizičkih ograničenja po principu: može sam da se okupa ili ne može. Ovo nas vodi u još dublju provaliju i demistifikaciju humanog pristupa sistema socijalne zaštite Republike Srpske prema najranjivijima koji se bore da upadnu u jednu od dvije kategorije tako što će im Komisija progledati kroz prste, učiniti uslugu i napisati da “ne može da se okupa sam, da ne kontroliše sfinktere” ili nešto treće kako bi dobio pravo na TNJP. Takav dokument ostaje trajno u prašnjavim dosijeima korisnika Centara za socijalni rad, ne samo kao dokaz sposobnosti procijenjenih lica već i kao dokaz nesposobnosti društva da konačno uradi i jednu smislenu stvar za svoje građane, da konačno vrati dostojanstvo čovjeku, da se ljudi osjećaju ljudima, a ne kategorijama ili procentima.
Kako se slika sužava, dolazimo do lokala i ustanove koju je osnovala Opština Bratunac, a koja je odgovorna za implementaciju Zakona o socijalnoj zaštiti odnosno do Centra za socijalni rad. Taj isti zakon Centru nalaže da sa svojim korisnicima pravi individualne planove koji će se ticati ostvarivanja prava iz sistema socijalne zaštite, a koji bi u normalnim uslovima funkcionisanja mogao da podrazumijeva odvoženje na ljekarske preglede, obzirom da CSR ima zaposlenog vozača i kvalitetno terensko vozilo ili organizovanje samih pregleda u ovom slučaju za potrebe revizije TNJP. Nažalost, ovdje to nije slučaj. Svjedoci smo da nečiji procesi ostvarivanja pripadajućih prava traju i dvije godine, taj isti Centar ljude sa trajnim oštećenjima šalje na ponovne preglede koji iziskuju novac i nadljudske napore, bez mogućnosti saradnje, izlaska na teren ili bilo kakvog dogovora ili plana. Rećiću i to da ovdje govorimo o licima koja vrlo često imaju kombinovane smetnje, višestruki invaliditet ili ometenost, o licima koja su nepismena, vaspitno zapuštena ili nepokretna.
A zašto sve ovo? Po selu se priča da se na taj način žele postići dvije stvari. Prva je budžet, a druga je sumnja da neko zloupotrebljava TNJP. „Navodno” neko je pravo na TNJP koristio u političke svrhe. Ovakva premisa nije daleko od istine, svima nam je poznato da socijalna zaštita i korisnici koji joj pripadaju već dugi niz godina služe za ucjene i malverzacije kako u vladinom tako i u nevladinom sektoru na nivou cijelog Balkana. Da se razumijemo, nisam protivnik revizije gore navedenog prava, ali njegova revizija ne može biti odluka pojedinca već je definisana Zakonom o socijalnoj zaštiti. Zakon kaže da se revizija vrši na 6 do 12 mjeseci. Ako je to tako, zašto se revizija nije vršila ranije, zašto se sa korisnicima ne napravi individualni plan koji bi odgovarao njihovim potrebama ili potrebama onih koji se o njima staraju. Na kraju krajeva, pitam se da li ćemo na kraju ove revizije saznati ko to vrši zloupotrebe ili će deblji kraj izvući oni kojima ističe 15 dana predviđenih za dostavu medicinske dokumentacije.
Što se tiče ušteda u budžetu one mogu da budu i na uštrb nekog drugog subjekta. Na primjer, Opštinske izborne komisije ali neće niko za džaba da se bavi tako prljavom rabotom. Drugi moj besplatni prijedlog je da se gore detaljno opisana Komisija okuplja četiri puta godišnje, a ne dvanaest, da postupak procjene traje 8 sati a ne 3, kako je to sada slučaj. Ovo je samo prijedlog, mogućnosti je bezbroj, komisija ima raznih a samim tim i prilika za uštede, koje svesrdno podržavam.
O samom Centru za socijalni rad opštine Bratunac je bespotrebno govoriti, stručnost ove ustanove se ogleda u vještom skidanju odgovornosti sa bilo kog socijalnog problema počev od vršnjačkog nasilja, pa do…. (nastavi niz).
I sama radim u Centru za socijalni rad i svjesna sam odgovornosti koju sa sobom nosim, svjesna sam mojih obaveza da se o svojim krajnjim korisnicima staram najbolje što mogu i da uvijek, ali baš uvijek gledam šta je u njihovom najboljem interesu. Naglasiću da stanje socijalne potrebe nije trajna kategorija, svako od nas se može naći u situaciji kada mu je potrebna podrška društva, ali se baš u toj adekvatnoj i blagovremenoj podršci krije prevencija koja sprječava da od socijalne potrebe nastane socijalni problem.
I evo nas na kraju moj teksta, a na početku borbe i pretprazničnih troškova svih korisnika prava na TNJP sa teritorije opštine Bratunac. Sastavila sam ga iz više razloga. Prvenstveno ovo pišem kao osoba sa invaliditetom koja se za svoja prava i ravnopravno učešće u zajednici borila ličnim resursima, resursima moje porodice i Udruženja Leptir kome pružam punu podršku u borbi. Napomenuću još i to da bi položaj mnogih kategorija našeg društva bio mnogo gori da nema Udruženja Leptir, te da nema prostora za politikantstvo u ovom slučaju. Ovo pišem i kao socijalni pedagog koji se zadnjih sedam godina bavi socijalnom zaštitom koja prelazi granice Republike Srpske i Bosne i Hercegovine ali i kao osoba od povjerenja za veliki broj korisnika tog istog prava koji godinama kucaju na moja vrata da im protumačim značenje plavih koverti koje dostavlja CSR ne razmišljajući da li ti isti ljudi znaju, vide i mogu čitati.
