Kada je počinjao IMEP projekat bila sam tipična radnica na proizvodnji teksta (što bi rekao Emir Imamović Pirke) i pisala za različite medije u duhu prekarnosti freelancerske novinarske pozicije. Smatrala sam neprimjerenim vlastito apliciranje na grant za podršku građanima novinarima jer me je bilo svakako previše.
Onda sam postala vršiteljica dužnosti direktorice Televizije Kantona Sarajevo. U taj valjda najkraći mandat u istoriji menadžmenta stalo je onoliko koliko otprilike stane u tri života.
Po završetku u svim segmentima nezaboravnog iskustva, imala sam tek toliko energije da nastavim živjeti, ali ne i raditi nekadašnjom dinamikom. Konkurs za rukovodeću poziciju u jednom mediju koji se pojavio u trenutku mog napuštanja Sivog doma činio mi se kao prihvatljivo rješenje. Nisu me ni pozvali na razgovor. Poslali su kurtoazni mail u kojem je stajalo da će me zbog mog CV-a biti slobodni kontaktirati kada se ukaže prostor u budućnosti. Budućnost mi u tom trenutku nikada nije bila dalja i neizvjesnija.
I onda sam ugledala konkurs Centra za promociju civilnog društva i novi krug IMEP grantova za građane novinare.
Naviknuta na aplikacijske procedure domaćih institucija bila sam spremna priložiti bubreg i kompletnu krvnu sliku uz opis projekta. Usput je važno navesti da imam panični strah od svakog oblika tabela i birokratije.
Moje prvo iznenađenje podrazumijevalo je aplikacijski obrazac prilagođen „običnim“ ljudima a ne profesionalcima koji uspješno apliciraju na EU grantove u milionskim iznosima.
Imala sam želju pisati o ženama koje su polazeći sa potpuno marginalnih pozicija, suočavajući se sa brojnim poteškoćama, ostvarile rezultate koje se u prvom redu tiču poboljšanja kvaliteta njihovog života.
Uz poslanu aplikaciju (mailom a ne 16 isprintanih ovjerenih primjeraka i 13 plaćenih taksi) previdjela sam slanje jednog dokumenta.
Vrlo brzo sam dobila mail u kojem me podsjećaju na taj propust, ali gle čuda, ne eliminišu iz mogućnosti dodjeljivanja granta, nego ostavljaju prostor da dostavim naknadno.
Pred novu 2020. godinu koja će nam svima promijeniti živote, stigao je poziv na potpisivanje ugovora. Još je nekome bilo važno da se piše o marginalizovanim ženama od kojih su neke proživjele teške oblike nasilja i zlostavljanja.
Mogućnost da u nevremenima pišem o onome što me stvarno zanima, da za to dobijem novac i da imam potpunu slobodu činilo se prilično nevjerovatnim u savremenom medijskom kontekstu.
Sloboda kao ključna riječ vlastitog postojanja je i ključni termin koji vežem za IMEP iskustvo.
I onda nam je stigla pandemija. I život je stao. Iz IMEP-a su pitali kako nam mogu pomoći da prevladamo poteškoće koje nam je COVID tokom realizacije projekta prouzrokovao.
I dalje je bilo neobično da nekoga stvarno zanima šta mi to tamo i kako radimo i možemo li uraditi.
Prvi projekat se završio. Zahvaljujući njemu napisala sam neke od najboljih tekstova u svom profesionalnom stažu. I čula iskustva nevjerovatnih žena koje na Balkanu najčešće žive i djeluju ne zahvaljujući nečemu nego uprkos svemu.
Ostala je mogućnost da još jednom konkurišem. Na posljednji krug. Generalno se za grant za građane novinare moglo konkurisati dva puta.
Veteranka loših iskustava u meni pomislila je da se onaj prvi put posrećilo, da drugi neće.
Ovoga puta bila mi je namjera pisati isključivo o seksualnom i drugim obilicima zlostavljanja koje doživljavaju žene i stereotipima koji vode rodno uslovljenom nasilju.
Bio mi je to najprirodniji izbor u godini pokrenute revolucije zahvaljujući beogradskim glumicama Mileni Radulović i Ivi Ilinčić.
I opet je uslijedio poziv koji donosi radost zbog prepoznavanja važnosti predložene teme i vjere u sposobnost autorice da se s njom adekvatno nosi.
Uz dva IMEP granta rodile su se i dvije djevojčice. Vlastite.
Mogućnost da se bavim onim što me zaista zanima a ne uz nove životne izazove radim neke besmislene poslove s ciljem preživljavanja bila je takođe dragocjeno iskustvo.
Ako me Lina i Iva jednog dana budu pitale šta sam radila dok je novinarstvo tonulo u lažne vijesti i senzacionalističke naslove koji ne odgovaraju sadržaju pokazaću im blog arhivu iz IMEP doba.
