PIŠE: Edin Ibrahimefendić
Knjiga ”San zvani Jugoslavija – Razgovori o Ivi Andriću” Michaela Martensa, nastavak njegove biografije Ive Andrića pod naslovom ”U požaru svjetova – Ivo Andrić jedan evropski život”, sadrži niz intervjua koje je Martens dao različitim novinarima, od kojih su većina i sami književnici.
Jedan od njih je i intervju sa Glorijom Lujanović, prvobitno objavljen na Dnevnik.ba dana dana 17.02.2020. godine pod naslovom ”Michael Martens za Dnevnik.ba: Andrićeva religija bila je Jugoslavija i imao je sreću da ne doživi kako ta religija okoštava”. U knjizi je taj intevju naslovljen mnogo prikladnije: ”Oportunist u svom vremenu”.
Na pitanje o tome zašto tvrdi kako Andrić nije bio ni ispred ni iza svog vremena nego njegovo dijete, Martens će se osvrnuti na kontekst događaja iz 1939. godine (opcija Jugoslavije u slučaju napada Italije na Albaniju) i interne bilješke koju je sačinio Andrić po nalogu tadašnjeg ministra inostranih poslova. Riječ je o postojanju jugoslovenskog plana da se Albanci i drugi muslimani deportuju iz Jugoslavije u Tursku.
Martens će, između ostalog u odgovoru na pitanje istaknuti:
”O tome su vođeni i konkretni pregovori između Beograda i Ankare. Andrić interno ne pokazuje nikakve kritike spram ovih planova, naprotiv, on se zalaže za što je moguće bržu izvedbu projekta. To je jedan od brojnih dokaza da je Andrić morao da plati veliku moralnu cijenu za ulogu visoko rangiranog diplomate i pjesnika, koju je sam izabrao. Ali prilikom donošenja suda o Andriću ne treba zaboraviti ni kontekst vremena. A dio tog konteksta jeste i da su nasilna preseljenja u Evropi u prvoj polovini dvadesetog vijeka bila uobičajeno političko sredstvo. Andrić je služio vladama u kojima se nije drugačije razmišljalo i djelovalo nego što je to uglavnom bio običaj u njegovo vrijeme. Služio im je ponajprije kao sitan činovnik, a kasnije na rukovodećem položaju, što znači i to da je bar prećutno podržavao njihovu politiku. Zato sam napisao da Andrić nije bio ispred svog vremena nego u potpunosti dijete svoga vremena – pa i tamo gdje je to vrijeme bilo ružno.”
Navedeni odgovor je tačan što se tiče politika preseljenja i razmjena stanovništva koje su različite države u Europi provodile kako u periodu između dva svjetska rata, tako i u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Štaviše, Čaušeskova Rumunija će tu praksu nastaviti, odnosno doslovno prodavati etničke Nijemce Zapadnoj Njemačkoj, sve do 1989. godine, naravno ne kroz zvanične sporazume nego preko posrednika i u tajnosti.
Treba uzeti u obzir da će i poslijeratna Jugoslavija, osim politike preseljenja Nijemaca i Talijana neposredno nakon Drugog svjetskog rata, nastaviti sa politikom poticanja iseljavanja muslimanskog i albanskog stanovništva u Tursku sve do 1966. godine.
Stoga, zaista se može govoriti o politici tog vremena, koju su provodila djeca ili bolje reći ljudi tog vremena. Samo, jedno je od pitanja da li su takva vremena prestala i da li i sada djeluju takvi ljudi svog vremena?
Fraza ”čovjek svog vremena” opisuje osobu koja je svjesna trendova svog vremena i njima se prilagođava, što naravno je dobar opis ako želimo opravdati nečije djelovanje u prošlosti, ali može predstavljati i problem.
Tako će novinarka i autorica Masha Gessen u svom opisu Alekseja Navalnog, današnjeg glavnog oponenta Vladimiru Putinu, iz 2013. godine napisati da je njegov najveći problem što je čovjek svog vremena, pa se samim time prilagođavao trendovima u Rusiji kao što su nacionalističke izjave prema ljudima sa Kavkaza ili ograničavanje prava LGBTIQ populaciji.
Navalni, kao čovjek svog vremena, potpuno svjestan svoje situacije i potreba za podrškom iz inostranstva, danas izbjegava takve izjave i ograđuje se donekle od njih držeći se čvrsto borbe protiv korupcije.
Ukoliko se vratimo temi nasilnog preseljenja, razmjena stanovništva i sličnog i danas svjedočimo ljudima svog vremena. Od ”humanog preseljenja” u toku ratova u bivšoj Jugoslaviji pa do cijelih niza mjera kojima se navodno napredne zemlje rješavaju nepoželjnih.
Tako se u Ujedinjenom Kraljevstvu raspravlja o tome da se azilanti deportiraju u Ruandu dok se ne riješi njhov status, a Europska Unija sarađuje sa obje vlade u Libiji i sa nizom milicija kako bi suzbila dolazak migranata iz subsaharske Afrike.
Tako da ako bi govorili o Andriću, isključivo kao diplomati, on je bio čovjek kako svog tako i ovog vremena. Značajnije je pitanje da li sada u ovom vremenu mi imamo sposobnosti i hrabrosti da ne budemo ljudi svog vremena i da pokušamo bar malo biti ispred njega.
