Kritični materijali i rijetki metali – ovo su izrazi koje sve češće čujemo i oko kojih se danas svijet vrti ili se bar tako čini. Usljed potreba industrije novog doba, za kritične materijale i rijetke materijale ćemo čuti sve češće, tako da ne bi bilo loše malo razjasniti šta su oni ustvari i zbog čega su tako važni.
Izraz kritični materijali je bukvalan prijevod engleskog izraza critical materials. Riječ critical se u ovom kontekstu koristi da opiše nešto čega nema puno a od životne je važnosti, odnosno nešto što je životno važno ili nasušno, a riječ materials su ustvari sirovine. Dakle, kritični materijali su sirovine od egzistencijalnog značaja bez kojih neka industrija ne može postojati.
U konkretnom smislu, pod ovim izrazom se danas smatraju tvari neophodne za četvrtu industrijsku industriju, odnosno za dalji razvoj računarske industrije, vještačke inteligencije, mobilnih tehnologija te elektromobilnosti. Dakle, govorimo o strateškim sirovinama poput litijuma koji je neophodan za izradu baterija, zatim aluminijuma kao najviše korišten metal u tehničkoj primjeni, ili magnezijuma koji je jedan od najvažnijih metala za autoindustriju, avioindustriju i industriju elektronike.
Šta je šta?
Ukratko, kritični materijali su nekritički prijevod engleskog izraza za neophodne sirovine, ali kao što je to slučaj sa mnoštvom drugih rogobatnih prijevoda, vrlo je vjerovatno da će se i ovaj zadržati i odomaćiti na ovim prostorima. Ono što možemo učiniti jeste da bar razlikujemo pojmove kritični materijali i rijetki metali.
Iako se ova dva pojma često nekritički koriste, među njima postoji značajna razlika. Naime, iako u kritične materijale uglavnom spadaju metali, oni nisu baš tako rijetki kako samo ime sugerira. Štaviše, ni neki rijetki metali (Rare Earth Elements – REE) u prirodi nisu baš tako rijetki, ali su generalno teški za izdvajanje – raspršeni su u drugim rudama tako da ne formiraju „naslage“, a njihova prerada je obično jako zahtjevna i jako štetna po okolinu.
Dakle, ukratko – rijetki metali su rijetki zato što je njihova nalazišta jako teško izolirati, obično se zbog toga iskopavaju sa drugim rudama, a njihovo izdvajanje nakon iskopavanja je tehnološki jako zahtjevno i ekološki problematično.
Dalje, dok je izraz kritični materijali širok i baziran na potrebama za određenim sirovinama, kad se govori o rijetkim metalima jasno se zna o kojim je hemijskim elementima riječ. Naime, rijetki metali su tačno definirana grupa od 17 elemenata – njih 15 iz lantanoidske serije u periodnom sistemu (lantan, cezij, prazeodimij, neodimij, prometij, samarij, europij, gadolinij, terbij, disprozij, holmij, erbij, tulij, iterbij i lutecij), plus skandij i itrij, koji imaju svojstva slična lantanoidima.
Gdje se koriste i ko ih proizvodi?
Svi ovi elementi se koriste u izradi proizvoda visoke tehnologije, od lasera i baterija, preko vjetroturbina i zvučnika pa do memorije za računare. A iako su prilično rasprostranjeni u Zemljinoj kori, ono što ih u praktičnom smislu čini rijetkima jeste činjenica da čak 70% svjetske proizvodnje ovih metala otpada samo na jednu državu – Kinu.
Ovisnost svijeta o kineskim rijetkim metalima se ne zaustavlja na ovoj činjenici. Osim što proizvede 70% ukupne količine rijetkih metala na svijetu, u Kini se nalazi i 90% svjetskih kapaciteta za njihovu preradu, uključujući 99.9% prerade teških rijetkih metala. Očito je da kineski kapaciteti za preradu rijetkih metala nadilaze potrebe njenog rudarstva, pa nije neka mudrost iz ovoga zaključiti dvije stvari – Kina otkupljuje i sirovine iz drugih zemalja, a i druge zemlje šalju vlastite sirovine u Kinu na obradu.
Naprimjer, Sjedinjene Američke Države na ljestvici proizvođača rijetkih metala zauzimaju drugo mjesto sa 12.3% svjetske proizvodnje. Međutim, SAD prerade svega 40% svojih sirovina, dok ostatak šalju na dalju obradu u Kinu. Uz Kinu i SAD značajni su proizvođači i Mijanmar na kojeg otpada skoro 11% svjetske proizvodnje, te Australija sa oko pet posto.
Ostale države poput Rusije, Indije i drugih u svjetskoj proizvodnji učestvuju sa udjelima koji su manji od jedan posto. Naročito bode u oči zanemariv udio Europske unije koja nema značajnu domaću proizvodnju rijetkih metala i gotovo u potpunosti zavisi od uvoza. Podaci za 2023. godinu kažu kako je EU uvezla 18.300 tona ovih metala, najviše iz Kine (39%), Malezije (33%), te Rusije (22%). Dakle, Kina, Malezija i Rusija čine 94% uvoza REE u države EU.
Gdje smo mi?
Kako bi smanjila ovu zavisnost, EU je postavila ciljeve da do 2030. godine postigne 10% domaće proizvodnje rijetkih metala, još 15% dobije iz reciklaže, te da dođe do postotka od 45% prerade unutar EU. Međutim, ovo i nije baš tako jednostavno, koliko zbog zabrinutosti za okoliš i protivljenja lokalnih zajednica, toliko i zbog kašnjenja sa ulaganjima i nedostatku adekvatne infrastrukture. Na primjer, iako je u Švedskoj otkriveno najveće evropsko nalazište rijetkih metala, početak eksploatacije se ne očekuje prije 2030. godine.
To nas dovodi do Balkana. Iako ovdašnja industrija REE nije naročito značajna, regija postaje sve zanimljivija zbog potencijala za buduću eksploataciju, posebno u kontekstu europske energetske nezavisnosti i zelene tranzicije. Balkan je bogat raznim vrstama ruda, a posjeduje i veliki potencijal koji još nije ni istražen. Osim toga, region ima tradiciju rudarstva koja datira još od antike, geografski je dovoljno blizu EU sa transportnog a dovoljno daleko sa ekološkog aspekta, i uz to sve je jako bogat političarima sa velikim korupcionim kapacitetima i potencijalima.
Kad su u pitanju sirovine koje će za ostanak na vlasti prodati i rođenu majku, takvi nam barem nikad nisu bili ni kritični ni rijetki.
