Profesorica predškolskog odgoja Kristina Vikalo-Hadžiabdić više od petnaest godina radi kao odgajateljica, koordinatorica, mentorica i edukatorica u raznim Montessori okruženjima. Znanje je usavršavala na Montessori Centre International u Londonu, gdje je stekla međunarodnu diplomu iz ranog razvoja i završila kurs za Montessori trenera, a nedavno je pokrenula Montessori Community Center u Sarajevu. S njom smo razgovarali o konceptu ovog Centra i prednostima koje pruža rad sa djecom po Montessori metodi.
OBJAVI BA: Možete li nam ukratko reći šta je to Montessori Community Center i kome je on namijenjen?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Montessori Community Center je namijenjen i djeci i roditeljima, i riječ je o pomalo out of the box pristupu gdje koristimo Montessori metode rada u kojima je dijete u središtu obrazovnog procesa, da bismo kod djece razvijali samostalnost, kreativnost, ali i važne socijalne vještine, te ljubav prema učenju koju će u sebi nositi cijelog života.
Kad kažem da je namijenjen ne samo djeci, nego i roditeljima, mislim na roditelje kojima je potreban savjet i podrška. To je u današnjem načinu života neophodno, naročito kad su u pitanju porodice kojima je to prvo dijete u porodici, roditelji kojima je potreban savjet i uputstvo, ljudi koji se gube u masi informacija o podizanju djeteta… Roditelji danas imaju jako puno informacija, tu su knjige i Internet, mnogo je kontradiktornih informacija i oni počinju da se na neki način gube u svemu tome ili ono što čitaju ne shvataju na način na koji je to napisano, i onda dobijamo kontraefekat.
OBJAVI BA: Dakle, za razliku od vrtića, igraonica i produženih boravaka, ovdje se radi i sa roditeljima?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Da, ljudi su otuđeni i nedostaje im podrška. Ovo mogu reći iz vlastitog iskustva kao majke koja je na početku bebinog života bila sama i koja je morala sama tražiti upute. Takvi roditelji ovdje mogu naći sigurnost i profesionalno vođenje, da ih vodi neko ko će im nekad reći i da ga ne trebaju uvijek poslušati, da treba sam donijeti odluku i da nije strašno napraviti grešku. Ali ovdje se mogu dobiti odgovori na puno pitanja i nedoumica, mogu se razmijeniti iskustva i sa drugim roditeljima, može se družiti, mogu se naći prijatelji… I može se postići da djeca od malih nogu grade i nadograđuju svoje vještine.
OBJAVI BA: Može li se reći da ovo nije nadopuna vrtiću nego je neka vrsta asistencije i majci i djetetu u početnoj fazi edukacije?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Nije samo to, mi radimo sa djecom uzrasta od osam mjeseci do devet godina života i za svakog ima ponešto. Naprimjer, kad djeca krenu u prvi razred trebaju im strpljenje, koncentracija, fina motorika, i mi to sve očekujemo od djece a oni u prostorima u kojima obično borave ne dobijaju nikakvu pripremu i tamo vladaju drugačiji odnosi.
Na primjer, kad se radi po Montessori metodi, dijete radi samo jednu aktivnost. Kada jedno dijete uzme nešto da radi, drugo mora da radi nešto drugo ili da čeka da materijal za aktivnost koju želi bude slobodan. Ukoliko se želi priključiti aktivnosti ono treba da pita drugo dijete da li želi s njim podijeliti svoj prostor i ono što radi, jer je to njegovo. Obično u vrtićima stvari stoje u kutijama, djeca ih uzimaju kako žele i nemaju priliku da uče neke lijepe socijalne odnose, da se pripreme za školu i da sutra sjede mirno i prate nastavu. Prostor na koji su navikli ih nije tome naučio, način rada ih nije pripremio za školu, a kad dođu u školu onda uče za njih apstraktne stvari.
OBJAVI BA: Kakve stvari djeca rade kod vas?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Zavisi šta će odabrati. Ovdje imamo puno Montessori materijala, društvenih igara, praktičnih aktivnosti, imamo područja aktivnosti koja se tiču matematike, jezika, ali najvažnije je to da je sve individualno. Dijete prvo mora da nauči tu finu motoriku, koncentraciju i strpljenje da bi moglo da nauči da sortira, da bi moglo da spaja, ili sutra da radi matematiku, da kombinuje broj i količinu… Za sve to je potrebna priprema – da vi prepoznate šta je svakom pojedinačnom djetetu potrebno, šta je njegov interes, i šta je ono što mu vi možete ponuditi kako bi se pripremalo za dalje.
Ovdje na vrijeme mogu raditi taktilno, konkretno, navići se da istražuju, da ono što im je apstraktno razumiju na konkretan način. Onda mogu da zavole istraživanje i učenje i da sutra zavole i fiziku i hemiju jer su ponijeli sa sobom temelje koji im pomažu da bolje razumiju stvari. Mi imamo odbojnost prema apstraktnim stvarima jer ne možemo da ih razumijemo.
OBJAVI BA: Je li to ono što nedostaje klasičnim vrtićima kod nas?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Tako je. Vlada pristup da smo svi isti, uz iste igre i iste igračke koje su jako oskudne… Ono što je najgore jeste to da djeca nemaju aktivnost koja ima svoj početak i kraj. Zato se dešava da djeca koja tek dođu u naš centar uzimaju i ostavljaju stvari bez reda, uzimaju, ostavljaju i idu dalje, što znači da je njihova pažnja raspršena. Ona nisu smirena, nisu zainteresovana za nešto konkretno, ne posvećuju se istraživanju. Djeca ne moraju ovdje da istražuju materijal onakav kakav on jeste, nego imaju slobodu da ga istražuju na bilo koji način na koji imaju potrebu sve dok ga ne uništavaju.
Ovdje djeca imaju mogućnost da ono što uzmu istraže i dovedu do kraja i potom vrate na svoje mjesto. Na druge načine ne razvijaju svijest o sebi i svemu što se dešava, djeca moraju razviti svijest o kontroli svojih postupaka. To je ono što djeci nedostaje, posebno u današnje vrijeme kad su okruženi ekranima – da se uče kompletirati jedan proces od početka do kraja. Ljudi nisu svjesni koliko je to važno.
OBJAVI BA: U suštini, Montessori pristup se više fokusira na proces nego na cilj?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Važno je reći da ovdje nije u pitanju postizanje nekog cilja, nego da je aktivnost završena kada dijete zadovolji svoju unutrašnju potrebu za istraživanjem. Jako je važno da dijete uzme određeni materijal ili igračku, istraži je i vrati je na mjesto. Taj proces kroz koji ono prolazi je ustvari ono što se cijeni.
Ono što sam ja primijetila jeste to da je velika većina roditelja jako nestrpljiva. Žele da se sve desi odmah i sad i da djeci pokažu odmah kako šta ide. Zanemaruju se taj proces i strpljenje koje mi sami nemamo. Moramo čekati dijete da ono samo dođe do nečega, da to bude njegova unutrašnja potreba, da ono samo ispravi svoju grešku. Jer taj proces u kojem dijete dođe do rješenja određenog problema je daleko važniji od samog uspjeha i postignuća.
To je ono što roditelji ne percipiraju kao značajno a to je nešto što dobiju u Centru. Svi hvale svoju djecu, svi govore „bravo“ za sve što dijete uradi i onda danas djeca rade stvari za „bravo“, sutra za ocjenu u školi, prekosutra za neku diplomu i neku nagradu i gubi se ta unutrašnja motivacija djeteta da nešto uradi zato što ga to ispuni. Da radimo stvari koje nas ispunjavaju, koje nas čine sretnima – ne da bi nam neko rekao „bravo“ da bismo dobili neki papir, neku medalju, nego zato da bismo mi uživali što smo nešto otkrili, što smo nešto riješili.
OBJAVI BA: Da li danas na odraslim ljudima možemo vidjeti posljedice takvog redanja prioriteta tokom odrastanja?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Sigurno. Sve je više depresivnih ljudi kojima stalno treba taj poticaj i ta hrana.
OBJAVI BA: Rad u Montessori Community Centru je uglavnom u grupama?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Da, uz to grupe su male i to je jedna od prednosti rada sa djecom u ovom Centru. Recimo, to je idealno za roditelje koji žele da djecu pripreme za vrtić i da im omoguće što lakšu adaptaciju. U vrtićima su velike grupe pa je puno bolje početi sa privikavanjem u malim grupama, zatim neka djeca su vrlo osjetljiva pa su po polasku u vrtić često bolesna a kad smo u manjim grupama to nije slučaj. Ovo je dobra priprema jer u vrtićima s djecom ne mogu boraviti odrasli i onda im to odvajanje teško pada. Sa Montessori Community Centrom to ide puno lakše, dijete se puno lakše odvaja i navikava na društvo, lakše ulazi u taj proces socijalizacije.
OBJAVI BA: Znači, roditelji su prisutni i uključeni u proces?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Roditelji dok borave tu imaju mogućnost da budu sa djetetom dok se ono ne privikne, ili mogu ostati sve vrijeme rada s djetetom, i u tim situacijama ustvari dobijaju konkretne sugestije, prijedloge, individualne termine za razgovore ukoliko je potrebno.
OBJAVI BA: Šta je sa roditeljima koji imaju neke sumnje u to da li im se dijete pravilno razvija? Da li ovdje mogu doći po savjet?
KRISTINA VIKALO-HADŽIABDIĆ: Naravno. Prvi čas je uvijek posvećen procjeni i on je besplatan. Potrebno je procijeniti i za dijete i za Centar da li mi možemo pružiti potrebnu podršku ili ne, i da li postoji grupa u koju se dijete može uklopiti. Mi imamo i djecu sa nekim poteškoćama u razvoju, ali tu je riječ o djeci za koju je adekvatan ovaj prostor i kojoj naša stručnost može dati potporu.
Ali, uvijek prethodi opservacija nakon koje možemo vidjeti da li nešto možemo ili ne možemo uraditi i da li imamo adekvatnu grupu u koju dijete možemo uklopiti. Grupe se formiraju na osnovu uzrasta djece, imamo grupe za djecu od osam do šesnaest mjeseci, zatim od šesnaest mjeseci do dvije godine i tako dalje.
Inače, rad je koncipiran na osnovu jednog Montessori ciklusa od osamdeset minuta, ali se obično toliko zadubimo da nas često roditelji upozoravaju da je vrijeme da se ide kući. To valjda govori o tome koliko u Montessori Community Centru uživamo i mi i djeca.
