Prošle su sedmice eksperti Ujedinjenih nacija za ljudske prava Irene Khan, specijalna izvjestiteljica za slobodu mišljenja i izražavanja, Clément Nyaletsossi Voulé, specijalni izvjestilac za slobodu mirnog okupljanja i udruživanja i Mary Lawlor, specijalni izvjestilac za branitelje ljudskih prava izrazili svoju zabrinutost zbog nedavnog usvajanja izmjena i dopuna Krivičnog zakona u entitetu Republika Srpska kojima se ponovo kriminalizuje kleveta. Posebno su naglasili rizik kako bi se to moglo negativno odraziti na slobodu izražavanja u Bosni i Hercegovini i doprinijeti klimi sužavanja građanskog prostora u zemlji.
“Bosna i Hercegovina je dala dobar primjer u regionu dekriminalizujući klevetu prije 20 godina, pokazujući da se kleveta može i treba rješavati samo kroz građansko pravo. Ponovno uvođenje krivičnog djela klevete predstavlja veliki zastoj u uživanju prava na slobodu izražavanja, ne samo u entitetu Republika Srpska već i u cijeloj zemlji“, kazali su stručnjaci pozivajući vlasti RS da ukinu sporne izmjene i osiguraju poštovanje prava na slobodu izražavanja.
Dakle, stručnjaci UN-a su konstatovali kako je Bosna i Hercegovina prije 20 godina imala viši nivo svijesti o pravu na slobodu izražavanja nego danas, te su u svom saopćenju naglasili kako je – iako vlasti RS tvrde suprotno i pozivaju se na primjere iz drugih država – usvajanje posljednjih izmjena Krivičnog zakona RS u suprotnosti sa globalnim trendom dekriminalizacije klevete. „Kriminalizacija klevete negativno utiče na stanje ljudskih prava, na slobodan i inkluzivan politički diskurs; pravo na traženje, primanje i prenošenje informacija i slobodu štampe“, navodi se u saopćenju.
Direktorica Centra za promociju civilnog društva Aida Daguda ističe kako je posebno zabrinjavajuće to što zakonske restrikcije prava na slobodu izražavanja prijete da izbrišu svaki napredak koji je u tom polju postignut u posljednjih dvadesetak godina. „Trebalo je toliko puno da se postigne trenutni nivo slobode izražavanja i pluralizma u javnom prostoru, a tako malo će trebati da se sve to sruši“, kaže Daguda.
Osim truda, znanja i entuzijazma, u pluralizam medijske scene i diverzifikaciju sadržaja na njoj uložena su značajna sredstva međunarodnih donatora. Usvajanje zakonskih rješenja poput onih koje su izglasali zastupnici u Narodnoj skupštini RS prijeti da poništi efekt ovih napora i ulaganja koja su donijela promjenu u područjima od ključnog značaja i za građane i za profesionalce u medijima.
Jedan od najvećih takvih projekata bio je i Program osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), petogodišnji projekt USAID-a kojeg je implementirao upravo Centar za promociju civilnog društva. Upravo je na završnoj konferenciji ovog projekta šef Ureda za demokratski razvoj USAID-a Peter Cronin istakao ključne prijetnje slobodi medija u Bosni i Hercegovini riječima: „Nedostatak transparetnosti o vlasništvu medija, turbulentna politička klima, to su sve izazovi koji utječu na društvu i samo slobodu medija. Tako se novinari širom Bosne i Hercegovine suočavaju sa pritiscima i cenzurom, između ostalog. Situacija će ostati ista ukoliko javnost ne izvrši pristisak i dovede do promjene zakona.“ Od ove izjave prošlo je tek nešto više od jedne godine a situacija se dramatično promijenila, ali ne nabolje.
Samo u okviru projekta IMEP dodijeljena su 174 granta u ukupnom iznosu od 3.061.500 američkih dolara, a njegovi korisnici nisu bili samo novinari i mediji nego i umjetnici, građani, influenseri i drugi koji su željeli da se njihov glas čuje u javnom prostoru. Cilj je bio osnažiti medije te potaknuti građane na razmišljanje izvan ustaljenih okvira.
Osim grantova, konkretna korist ovog projekta bila je i u programima osnaživanja kapaciteta medija, edukacijama, osiguranju pravne pomoći i raznim kampanjama za promociju slobode izražavanja, pluralizma u medijima, diverzifikacije medijskih sadržaja i zaštite prava novinara. Proizvedeno je 3,500 hiljada sadržaja, a njih čak 52% se ticalo politike. U produkciji ovih sadržaja se držalo principa etičnog novinarstva, ali postavlja se pitanje – koliko bi se njih našlo na meti zloupotrebe novih odredbi koje kriminaliziraju klevetu? Novinari su i do sad bili na meti proizvoljnih tužbi, ali šta bi bilo da su političari i razni drugi moćnici tokom implementacije projekta IMEP imali u rukama alat poput ovog kojeg im daju izmjene krivičnog zakona u RS? Koliko od objavljenih sadržaja u kojima su satirizirani ili kritizirani bi završilo na sudu, a koliko bi tek novinara, umjetnika, aktivista i građana bi unaprijed odustalo od svojih ideja u strahu od neprijatnosti?
A IMEP je samo jedan od brojnih projekata i programa pomoći nezavisnim glasovima u javnom prostoru koji su implementirani u posljednjih dvadesetak godina i zahvaljujući kojima je naš medijski prostor ostao pluralan i slobodan. Po mnogima, upravo ovaj projekt je bio slamka spasa za veliki broj medija koji su zbog svoje profesionalnosti bili u nemilosti sprege politike i ekonomije u našoj državi, zbog čega im je bilo uskraćivano finansiranje i ugrožen opstanak.
Sve ovo je samo jedna mala ilustracija i kontekstualizacija stanja u kojima se nalaze mediji u BiH – s jedne strane je postignut visok stepen slobode i pluralizma koji ne bi bio moguć bez značajne međunarodne pomoći, a s druge imamo konstantno ugrožavanje te slobode i tog pluralizma od strane domaćih aktera koje je bilo dovoljno ozbiljno i destruktivno i bez dodatnog pritiska u vidu kriminalizacije klevete. Zato, ukoliko znamo koliko su vlasti energije ulagale da barem „ukrote“ nezavisne medije, niko razuman ne može vjerovati da iza „uređivanja javnog prostora i zaštite digniteta“ stoji ikakva namjera.
Eksperti UN-a su to jasno prepoznali i dali svoj stav u javnom saopćenju. Javnost u Bosni i Hercegovini mora biti složna u odbrani svoje slobode, bez obzira na kojem dijelu države se ta prava ugrožavaju ili ograničavaju. Trend jačanja sloboda u svijetu možda raste, ali isto tako i raste otpor moćnika ovom trendu, i tu nije važno da li se prava ograničavaju na prostoru jednog entiteta ili jednog kantona, jer je ograničavanje prava na slobodu izražavanja jedna od onih stvari gdje se nema smisla pitati za kim zvono zvoni. Odgovor na to pitanje je davno poznat.
