Autorica teksta: Kemija Hodžić
Prije tri godine, Bruno Batinić, švedski državljanin porijeklom iz Mrkonjić Grada je šetajući ulicama Banja Luke, u parku ispred hrama Hrista Spasitelja, prišao aktivistima grupe „Pravda za Davida“ u želji da ih pozdavi. U tom momentu, šest policajaca ga je opkolilo, zahtjevajući od njeg da se udalji iz parka, tražeći mu lična dokumenta koja je on odbio dati dok mu ne obrazlože zašto ga legitimišu (što su po zakonu i dužni učiniti), nakon čega ga obaraju na zemlju, stavljaju mu lisice i hapse ga. Bruno je u pritvoru proveo više od dva sata, a njegovoj advokatici nije dozvoljeno da prisustvuje saslušanju.
Batinić je sa suprugom odmah nakon saslušanja napustio BiH, a švedske vlasti su nedugo nakon toga reagovale, tražeći pojašnjenje cijelog slučaja. Umjesto civilizovanog odgovora u vidu suspenzije i pokretanja disciplinskog postupka, MUP RS je izdao saopštenje za javnost u kojem se navodi da je uhapšena osoba iz Mrkonjić Grada (pokušavajući da prikriju da je riječ o švedskom državljaninu), te da je prilikom hapšenja povrijeđen jedan policajac. I možda bi se na tome sve i završilo da se u javnosti nisu pojavili snimci okupljenih građana koji su prisustvovali hapšenju a na kojima se jasno vidi da šezdesetšestogodišnji Bruno Batinić nije pružao nikakav otpor prilikom hapšenja. Na koncu, zahvaljujući ovim snimcima podignuta je optužnicu protiv komandira banjalučke policije Centar Vladana Šikuljka, njegovog pomoćnika Miše Volfa, te policajaca Dejana Novića i Enisa Mušanovića.
Epilog ove priče, da nije bilo građana koji su iskoristili moć društvenih mreža, mogao bi vrlo lako stati u naslov kultnog remek-djela „Kako sam sistematski uništen od idiota“, kojeg je davne 1983. godine režirao Slobodan Šijan. Sličan primjer građanskog novinarstva koje je motiviralo desetine hiljada građana susjedne Srbiji da izađu na proteste zbog otvaranja rudnika litijuma i bora u mjestu Jadar kod Loznice, rezultiralo je odlukom Vlade Srbije koja je poništila sve akte vezane za Rio Tinto, čime su stavili tačku na eksploataciju ovog minerala u Srbiji.
Ipak, građansko novinarstvo, i pored mnogobrojnih pozitivnih primjera, kao relativno nov fenomen, nije doživjelo svoj procvat u BiH.
Cijene goriva i osnovnih životnih namirnica vrtoglavo rastu. Politički predstavnici nisu postigli sporazum o izmjenama izbornog zakona. Zdravstveni sistem je gotovo pa uništen. Izabrani predstavnici ne nude rješenje niti jednog problema. Veliki broj građana BiH je diskriminisan i na rubu egzistencije. No i pored silnog nezadovoljstva kojem svakodnevno svjedočimo kako u realnom tako i u virtuelnom životu, građani ostaju pasivni recipijenti vijesti.
Ali zašto bi to bilo tako kada u rukama imamo medijske alate pomoću kojih itekako možemo uticati na donosioce odluka da rade u interesu građana? Prošle godine, u jeku pandemije korona virusa, građani Sarajeva su na društvnim mrežama izrazili svoje nezadovoljstvo činjenicom da veliki broj građana ne može produžiti svoju terapiju, jer su službe porodične medicine bile prebukirane. Nakon samo nekoliko dana, Zavod zdravstvenog osiguranja KS je odlučio da će se po automatizmu na 6 mjeseci produziti e-terapije i na taj način olakšati život pacijentima.
Možda svojim pisanjem ne možemo mijenjati vlast, ali možemo mijenjati svijest o tome kakva vlast treba biti. Možda svojim pisanjem ne možemo mijenjati stanje u državi ali itekako možemo u našoj ulici. Shodno tome, piši, jer možda zvuči nevjerovatno, ali promjene su moguće!
