Zamislite da sutra na 72 sata nestane struje u cijelom gradu u kom živite. Nema ni vode, grijanja, interneta. Koliko bi vaša porodica preživjela bez panike?
Piše: Aida Daguda
Ovo nije pitanje iz horor filma, nego scenarij koji se događa diljem Evrope i svijeta, a stručnjaci za krizni menadžment sve glasnije upozoravaju da Bosna i Hercegovina nije izuzetak. Poplave 2014. i 2024 bile su gorki podsjetnik. Požari koji svake godine haraju po Hercegovini još su jedan. Pa i Bihać neki dan. Ili Hrvatska. I umjesto da sa svakom novom krizom jačamo kapacitete i mentalitet otpornosti, mi se iznova vraćamo na nultu tačku djelujući reaktivno i dezorijentirano.
Znamo da je civilna zaštita u BiH fragmentirana po entitetima i kantonima, koordinacija se u kriznim trenucima svodi na improvizaciju, a resursi su blago rečeno skromni. Kada se dogodi nešto ozbiljno, pitanje je ko koga zove, ko kome odgovara i ko plaća račun za tu slabu organiziranost. Čak i kada institucije funkcioniraju savršeno, što u BiH nije slučaj, one ne mogu biti jedina linija odbrane.
Svaka moderna doktrina kriznog upravljanja počiva na tzv. otpornosti zajednice: sposobnosti građana, zajednice i lokalnih organizacija da se same organiziraju dok profesionalci ne stignu. Ta doktrina ovdje praktično ne postoji.
Koliko nas zna pružiti prvu pomoć? Koliko porodica ima trodnevne zalihe hrane, vode i lijekova, ne kao paranoja, nego kao elementarna zdrava navika? Koliko lokalnih zajednica ima dogovorene tačke okupljanja i osobe za kontakt u slučaju evakuacije? Odgovor na sva tri pitanja je: premalo.
Geopolitička klima u Evropi i svijetu promijenila se dramatično. Sabotaže infrastrukture, kibernetički napadi na energetske mreže, hibridne prijetnje koje brišu granicu između mira i rata, sve su to stvarni scenariji s kojima se suočavaju i puno bogatije i puno organiziranije države od naše. BiH, zemlja na raskršću interesnih sfera i sa složenim unutarnjim uređenjem, posebno je osjetljiva na poremećaje koji dolaze izvana.
Ovo ne znači da trebamo živjeti u strahu, nego znači da trebamo živjeti s planom.
Šta se može i mora promijeniti?
Promjena mora ići u dva smjera istovremeno.
Na nivou vlasti potrebna je ozbiljna, politički nezavisna reforma civilne zaštite, jasan lanac komandovanja, adekvatno finansiranje, redovne vježbe i transparentno izvještavanje. Koordinacija između entiteta i kantona ne smije zavisiti od toga koliko se trenutačni čelnici slažu oko dnevne politike.
Na nivou građanstva potrebna je destigmatizacija pripravnosti. U BiH, iz sasvim razumljivih historijskih razloga, svaki razgovor o pripremi za krizu brzo sklizne u ratne traume ili političke podjele. To treba prekinuti. Biti spreman nije bespotrebno paničarenje, već je to odgovornost prema sebi i prema komšijama.
Škole bi trebale učiti djecu prvoj pomoći i kriznim procedurama jednako sistematično kao i matematiku. Mediji, uključujući i nas, trebali bi ovim temama posvetiti više ozbiljnog prostora, a ne samo u trenucima kada vatra već gori ili rijeka raste.
Glavno je pitanje ko treba ovo sve posložiti? Na ovo se najčešće odgovara šutnjom ili prebacivanjem odgovornosti. Vlast ima druge prioritete, neke druge “požare” koje moraju gasiti. Građani čekaju da sistem profunkcioniše odozgo. U međuvremenu, krize ne čekaju nikoga.
Odgovornost za pokretanje sistemskih mjera nedvosmisleno leži na izabranim predstavnicima vlasti. Ministarstvo sigurnosti, entitetske vlade i kantonalni premijeri imaju mandat, resurse i pravni okvir da pokrenu reformu civilne zaštite. Međutim, sada dolazimo do magične rečenice koju toliko puta čujemo: nema političke volje. Svaki novi saziv vlasti iznova otkriva da su planovi zastarjeli, oprema dotrajala i obuke godinama nisu održavane, a onda sve završi na obećanjima koja se “rastope” do sljedeće katastrofe.
Naivno je oslanjati se isključivo na političku volju u zemlji gdje te volje kronično nedostaje. Zato civilno društvo, akademska zajednica i mediji moraju preuzeti ulogu stalnog podsjetnika i čuvara javnog interesa. Nevladine organizacije koje rade na terenu, vatrogasna društva, planinarska i gorske službe spašavanja već godinama rade s minimalnim sredstvima i maksimalnim entuzijazmom. Zaslužuju institucionalni oslonac, a ne da budu tek zakrpa za propuste sistema.
I na kraju, svaki pojedinac je odgovoran za svoj stav i svoje djelovanje. Niko ne može čekati da mu sistem donese plan na kućni prag. Informisanje, osnovna obuka, razgovor s komšijama i porodicom su koraci koje svako može napraviti već danas, bez ijedne odluke Vijeća ministara.
Možda je posljednji trenutak da počnemo aktivno razmišljati na ovu temu?
A za nekoliko mjeseci, 4. oktobra 2026, građani i građanke BiH izlaze i na opće izbore. Biramo ljude koji će naredne četiri godine odlučivati o budžetima, zakonima i prioritetima ove države. To je naša najkonkretnija poluga promjene.
Stoga pozivamo sve vas: ne dozvolite da ova tema nestane u izbornoj buci o koalicijama, etničkim kvotama i personalnim obračunima. Pitajte kandidate direktno, na zborovima, u komentarima, putem medija:
- Koji je vaš konkretan plan za reformu civilne zaštite?
- Koliko ćete izdvojiti u budžetu za opremu i obuke?
- Kako ćete osigurati koordinaciju između entiteta i kantona u kriznim situacijama?
- Hoćete li uvesti obaveznu edukaciju o vanrednim situacijama u škole?
- Kada ste posljednji put lično razgovarali sa pripadnicima civilne zaštite na terenu?
Kandidat koji nema odgovor na ova pitanja ili koji ih smatra sporednim u odnosu na „važniju politiku“, govori vam sve što trebate znati o tome koliko mu je stalo do vaše sigurnosti. Glasački listić je moćan instrument, ali samo ako ga koristimo svjesno.
Pitanje nije hoće li doći do naredne vanredne situacije. Pitanje je hoćemo li biti malo spremniji nego prošli put?
Zavisit će od svakog od nas, ali i od onih koje smo izabrali da odlučuju u naše ime.
