Karpatski ris, podvrsta euroazijskog risa (Lynx lynx L.), najveće evropske mačke, odlikuje se robusnom građom, kratkim repom i karakterističnim čuperkastim ušima. Odrasle jedinke obično teže između 18-30 kg, pri čemu su mužjaci obično veći od ženki. Njihovo krzno je gusto, s mrljama u nijansama od tamno smeđe do sivo-smeđe, što pruža odličnu kamuflažu u njihovim šumskim staništima.
Risovi imaju snažne udove i povlačne kandže, koje pomažu u penjanju i lovu. Obligatorni su mesojedi čija ishrana prvenstveno uključuje biljojede poput srna, jelena, divokoza, zečeva, ostalih manjih sisara i ptica. Oni su samotni lovci iz sjene, koristeći svoje oštro čulo vida i sluha za lociranje plijena.
Risovi se oslanjaju na tihe i iznenadne napade umjesto na izdržljive trke, praveći kratke, brze potjere kako bi uhvatili svoj plijen. Parenje se obično odvija krajem zime. Ženke rađaju leglo od dvoje do četvero mladunčadi, koja se rađaju slijepa i bespomoćna. Majka odgaja mladunčad sama, učeći ih osnovnim vještinama preživljavanja. Mladunci risa prestaju piti mlijeko nakon dva mjeseca i počinju loviti sami kada imaju 10-12 mjeseci. U divljini, karpatski risovi mogu živjeti 10 do 15 godina.
Karpatski ris nastanjuje guste šume karpatskih planina, preferirajući mješovite i četinarske šume s obiljem zaklona i dovoljno plijena. Preferira grebenska područja s stjenovitim terenom i gustim podrastom, koji pružaju i zaštitu i prilike za lov. Također obitava u bukovo-jelovim šumama. Njegov raspon može se protezati od nizijskih šuma do planinskih područja, zavisno od dostupnosti plijena i uslova staništa. Risovi su samotne i teritorijalne životinje. Oni uspostavljaju i brane teritorije koje variraju u veličini od 20 do 400 kvadratnih kilometara, zavisno od gustoće plijena i kvaliteta staništa. Risovi koriste označavanje mirisom-urinom, grebanje i vokalizacije kako bi komunicirali s drugima i uspostavili granice. Njihove teritorije se minimalno preklapaju, a pojedinci mogu koristiti vokalne pozive kako bi izbjegli konflikte sa susjednim risovima.
Kao vrhunski predatori, karpatski risovi igraju ključnu ulogu u održavanju ravnoteže ekosistema. Kontrolom populacija biljojeda, poput srna, jelena i divokoza, risovi pomažu u sprečavanju prekomjerne ispaše, što zauzvrat podržava raznolikost biljaka i regeneraciju šuma. Njihova predacija također utiče na ponašanje i raspodjelu plijenskih vrsta, doprinoseći ukupnom zdravlju i stabilnosti ekosistema. Tokom perioda velike dostupnosti plijena, risovi se fokusiraju na veće biljojede, dok u vremenima oskudice mogu prelaziti na manje sisavce i ptice. Ova fleksibilnost u ishrani pomaže im da prežive u promjenljivim uslovima sredine.
Risovi koriste svoje snažne udove i oštre kandže za penjanje na drveće, što im pruža zaštitu od potencijalnih predatora i omogućava da lakše pregledaju okolinu. Ponekad se hrane domaćim životinjama, što može dovesti do sukoba sa farmerima i lokalnim zajednicama. Odmazde ili krivolov mogu predstavljati značajne prijetnje njihovim populacijama. Napori za ublažavanje ovih sukoba uključuju promovisanje tzv. odvratnih sredstava (električne ograde, psi čuvari) i kompenzaciju farmerima za gubitke. Iako su zaštićeni zakonom u mnogim zemljama Evrope, risovi su i dalje u opasnosti od krivolova. Krivolov zbog trofeja ili zbog pogrešne identifikacije kao prijetnje drugoj lovnoj divljači ostaje zabrinutost.
Uključivanje lokalnih zajednica u napore očuvanja risova pomaže u rješavanju sukoba između ljudi i velikih zvijeri, te promoviše suživot. Obrazovni programi, kompenzacijski planovi i inicijative zasnovane na zajednici, ohrabruju pozitivne stavove prema risovima i njihovoj zaštiti. U Evropi, ris je zaštićen Vašingtonskom konvencijom (CITES) o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore, Bernskom konvencijom i EU Direktivom o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (direktiva o staništima i direktiva o pticama).
