PIŠE: A.D.
O muzici koju stvara Bombino, iskreno, nisam puno znao. Vodio sam se iskustvom sirovog slušaoca koji je prije nekoliko godina imao priliku prisustvovati koncertu grupe “Tamikrest” na zagrebačkom Inmusic festivalu. Tada sam bio u rokerskom modu, uz koncertnu binu, a zvuci koji su dopirali sa te strane neodoljivo su privlačili, tijelo i um dovodili u raskorak, a upravo iz tog raskoraka nastaje trajno proživljenje, po koje uvijek idem iznova, posjećujući svirke na raznim geografskim širinama i dužinama. To proživljenje se ogleda u tome da ste zaista prisutni u trenutku, uz aktivnost čija izvedba ti ne dozvoljava da tijelom budeš tu, a u mislima negdje drugo.
Zvuke Saharskog roka sam memorisao, i nekako sam bio uvjeren da ću neobičnu dozu nove energije dobiti ako posjetim koncert grupe Bombino u okviru ovogodišnjeg programa sarajevskog Jazz Festa.
Kartu za koncert sam nabavio na vrijeme, jer su sve bile brzo rasprodate, što govori o tome da je ovogodišnji izbor gostiju na festivalu pun pogodak. Zauzeo sam svoje mjesto u parteru, u drugoj polovini sale, onoj udaljenijoj od pozornice. Volim sjediti nazad, iako to baš i nije najbolje kada je u pitanju potpuni ugođaj, no time dobivam priliku da pratim kako se ponaša publika. A publika je na koncertu najvažnija, ima ili nema energije, i tu nema promašaja. Koncert je kasnio sa početkom, što uvažavam, jer je koncept sarajevskog Jazz Festa jasan godinama – koncerti u toku večeri su zgusnuti, a jedan broj pravih fanova kupuje komplete karata, tako da se čekalo da predhodni koncert završi kako bi ljudi mogli stići po novu dozu energije, iako se nisu presabrali još od prethodne izvedbe kojoj su prisustvovali.
Ljudi su popunjavali redove, a u red ispred mene sjede jedan par veoma visokih osoba. Jedna od njih je, vjerujem, bila najkrupnija osoba u dvorani. Još kao dodatak, frizura joj je bila ogromna, tako da sam imao osjećaj da sjedim ispred žbuna u mističnoj šumi, čekajući da prođe rijetka zvjerka koju ću fotografisati za uspomenu.
Grupa istomišljenika koja je sjedila iza mene, primijetila je moje komešanje, a jedan od njih je uhvatio moj tužni pogled i rekao: ”Ti si sretan čovjek”. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sjedim na pola stolice (a tako dobro bi bilo stajati!). Napravio sam taj manevar, prethodno se učtivo izvinuvši osobi sa moje desne strane što ulazim u “tuđi prostor”.
Oumara Moctar Bombino, Youba Dia i Corey Wilhelm su zauzeli pozicije na stejdžu i krenulo je.
Prepuno Narodno pozorište je bilo izloženo dobrih sat i pol saharskom vjetru koji ne dozvoljava da gledaš, koji te pribija uz tlo i pokazuje gdje je pozicija ljudskog bića u univerzumu. Muzika je važna, a Bombino nam prenosi kroz zvuke gitare šta to počiva u dubini njegova bića. To se mora osjetiti.
U vremenu ste i prostoru koji odgovara njegovom domu, Sahelu, polusušnoj regiji zapadne i sjeverne centralne Afrike koja se proteže od Senegala do Sudana. Regija formira prijelaznu zonu između sušne pustinje Sahare na sjeveru i pojasa vlažnih savana na jugu. Sahel se proteže od Atlantskog okeana prema istoku kroz sjeverni Senegal, južnu Mauritaniju, veliki zavoj rijeke Niger u Maliju, Burkina Faso, južni Niger, sjeveroistočnu Nigeriju, južni središnji Čad i Sudan.
Oumara Moctar, vodeći gitarista i pjevač grupe je od Tuarega, i to onih iz Nigera, a Youba, bas gitarista je od onih iz Malija, dok je bubnjar Corey Amerikanac. Oumara i Youba po svijetu lutaju, poput njihovih predaka, prenoseći kulturu svoga nomadskog naroda na najbolji način koji znaju – muzikom i pjesmom. Nevjerovatan osjećaj za ritam je u krvi ljudima iz Afrike, a gitarski zvuci upotpunjeni fenomenalnim bubnjevima vam jasno stvaraju osjećaje koje zasigurno Bombino ima utkane u svoje biće, osjećaje slobode i poniznosti ljudskog bića koje se kreće polusušnim stepama Sahela, pašnjacima sa niskom travom i surovim krajolikom.
Narod se bori za svoj dom, prisiljen je na stalno kretanje da bi opstao, a to je srž osjećaja koji nam Bombino prenosi. Vjerovatno zato njihov posljednji album izdat u septembru 2023. godine nosi naziv Sahel, a poruke koje šalje kroz muziku i tekstove su univerzalne. Na albumu je devet pjesama, svaka predstavlja priču za sebe, a na kraju sve čine jednu cjelinu koja predstavlja inspirativno putovanje duše, a da se ne pomaknete sa mjesta. Jezik kojim govori je Tamashek, jezik Tuarega. Jezik se govori i u Alžiru i Maliju i ima vlastito pismo zvano tifinagh.
Kroz šta i kuda nas to vodi Bombino? Zvukom gitara smo zavedeni i očarani, instrument u rukama postaje sredstvo kojim se za vanjski svijet ispisuje poruka, a riječi su gotovo propovjedničke, izbrušene surovošću života kroz koji svi prolazimo. Eh sad, možda će zvučati kao bogohuljenje za nekoga, ali mislim, kad već nisam bio u eri Hendriksa, evo kako to sve zvuči i izgleda. Pratio sam pokrete tijela, ruku virtouza na gitari i moj mozak nije u stanju objasniti kako mu to uspijeva, da gitara priča. Znao sam da ću morati podrobnije analizirati najnoviji album, da si uljepšam dan poslije.
Numera Tazidert (Strpljenje) nam kaže da je strpljenje jedina prihvatljiva opcija, a nestrpljenje znak slabosti, da je snaga u izjavljivanju ljubavi onome koga voliš, a bol koju nosimo kao ljudi u sebi tada se lakše podnosi. Alwane (Misli i uspomene) nas postavljaju na zasluženo mjesto, mjesto griješnika koji će prije ili kasnije snositi posljedice za svoja djela, svako ko sije zlo će se morati jednog dana suočiti sa onim kome je zlo nanio, a treba živjeti sa tim. Pjesma Aitma (Moji ljudi) je jasna poruka svima da smo jedno, da postojano stojeći na braniku kulture i tradicije svoga naroda činimo uslugu čitavom svijetu.
U toku koncerta članovi benda su se obratili publici navodeći da trenutni haos u svijetu ne može biti opravdan te da svi želimo isto: gitare i računare u rukama naše djece, želimo sreću i radost na njihovim licima. Dobro je to na svoj način svojevremeno rekao Jura Stublić: ”Naša su vesla gitare…”. Vesla su tu večer u Narodnom pozorištu vodila sve nas u sigurnu luku.
Vrijedi istaći i numeru Darfuq (Suncei mjesec, božanska moć) koja je uredak sa sufijskom filozofijom, gdje je definirano tačno da samo božanstvo može objasniti složenost jednostavnosti života.
Bombino je brutalno iskren jer je i život uglavnom brutalan, težak, čak neshvatljivo težak na momente. ”Živimo u eri u kojoj vas ljudi koje poštujete i cijenite mrze – da li samo ovaj način života prevladava danas?” – konstatuje i istovremeno očajnički pita, mada i on zna odgovor, kao i mi.
Intisahid (Misim na tebe voljena moja) je pjesma na prvi pogled o tegobi raskida u odnosima između voljenih osoba, ali je u stvari pjesma o važnosti postojanja bilo kakvog traga ljubavi, nekada, sad ili u budućnosti. To daje cijeloj priči neki dobar (čudan) ton.
Posmatrao sam ozarena lica posjetilaca i posjetitejki koncerta, uživali su u času veslanja kroz pustinjski pijesak i nisku travu afričkih stepa, osjetili su stvarnu poniznost i veličinu benda koji ih je tu noć uveseljavao, benda koji je na najbolji mogući način koji zna, kroz svirku i pjesmu, poslao univerzalnu poruku da smo svi “od iste japije” i da mislimo jedni na druge. Puno je te japije bilo u petak 10.11.2023 – Sarajevo je počastvovano na najbolji način, zahvalnost Bombinu, kao i organizatorima Sarajevo Jazz Festa na prilici da čujemo i vidimo ovakve umjetnike. U teškim vremenima, energija koju dobijete na ovaj način je od neprocjenjivog značaja.
Na kraju koncerta su na izlazu podijeljena svakome po dva piva, popio sam jedno Bombinu u čast i uputio se kući, sa njihovom lp pločom pod miškom. “Da, prijatelju iz reda iza mene, ja sam srećan čovjek!”
