U vozu prema Mostaru nema mjesta za sjesti. Pedesetak ljudi stoji. Pitam konduktera šta se dešava, neće valjda voz krenuti sa ljudima koji stoje, pošto je to opasno po život. Kondukter kaže da on nema ništa s tim. Vraćam se sa teškim koferom do šaltera gdje pitam službenicu gdje ću sjesti, ona kaže da to nije njen problem. Pitam čiji jeste. Ne zna. Tražim da razgovaram sa direktorom ( obzirom da sam do sada 5 puta pisala primjedbe na očajan rad Željeznica, koje očito nisu urodile nikakvim plodom) Službenica kaže da ona nema njegov broj telefona. Nalazim na oficijelnoj stranici Željeznica broj informacija +387 33 655 330. Kažu da su oni ne znaju broj direktora i da me ne mogu spojiti s njim. Pitam gdje se mogu žaliti, kažu da ne znaju. Pitam službenicu gdje je kancelarija direktora. Kaže da ne zna! Bojkotuje me. Neljubazna i drska. Lijepi automati na civiliziranim željeznicama, gdje ubaciš karticu i za minut dobiješ svoju kartu sa brojem sjediša ili to uradiš on-line bez stresa. Niko od službenika ne govori Engleski. I pored moje žalbe nastavljaju strancima prodavati karte. Ni ostalih 5 službenika ne znaju gdje je kancelarija direktora. Sad sam već ispaljena iz cipela jer shvatam da neću stići u Mostar na sastanak u 10. Službenica urla prvo na mene, a zatim na djevojke koje su došle da im se vrate pare za kartu. Kaže da ona nije izdala kartu i da ne može vratiti pare. Djevojke i ja idemo u kancelariju kod direktora. Željeznička stanica prljava, puna dima jer svi puše u zgradi, smeće po podu i po stepenicama koje vode do uprave. Kažemo nekom čovjeku o čemu se radi i jedan od direktora (Željko) nas prima ( ne glavni, on još nije došao na posao) Željko nazove službenicu i naredi joj da vrati pare djevojkama a mene primi u kancelariju. Ljubazan je ali ne mogu da ne gledam prljavštinu i uhljupluk njegove kancelarije koja izgleda kao javni WC. On kaže da ne može uraditi ništa, da je to tako !!! Sad već ludim i objašnjavam prvi zadatak iz matematike: Ako imaš vagon sa 30 sjedišta i ti prodaš 5 sjedišta koliko ti je sjedišta ostalo? Razgovor ne vodi ničemu. Zovem Federalnu inspekciju koja mi traži da im napišem dopis. Napisaću, nego moram sad uzeti auto i voziti do Mostara. Voz sa ljudima koji stoje odlazi za Mostar. Nije ga niko zaustavio iako sam upozorila direktora da dovodi ljude u životnu opasnost. Žurim da stignem na sastanak. Na pumpi točim gorivo ( put me sada košta 4 puta više) Guglam direktora Željeznica. SDA kadar, završio školu na fakultetu u Vitezu (Sveučilišta Vitez – organizacijska jedinica Univerziteta „Apeiron“ Banja Luka) Koliko puta nas je Federalna Vlada SDA-HDZ svojim stranačkim imenovanjima neznalica i uhljupa dovela u životnu opasnost?
Piše: Jasmila Žbanić
