Cijeli svijet sa velikim zanimanjem čeka ishod predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, što ne čudi s obzirom na to da njihov utjecaj dopire gotovo do svakog kutka planete. Izbori na kojima će danas Amerikanci odlučiti da li će na mjestu najmoćnije osobe današnjice sjediti Kamala Harris ili Donald Trump su potpuno nepredvidljivi i malo ko se usuđuje sa sigurnošću dati svoju prognozu i tvrditi da je pouzdana.
Kao i manje-više obično, pobjednika će odlučiti sedam saveznih država čiji su glasači najskloniji promjenama političkih preferencija, a njihovo raspoloženje se na osnovu predizbornih anketama baš i ne može procijeniti sa velikom sigurnošću. Dakle, svjedočimo tijesnoj utrci i napetom brojanju glasova do zadnje minute.
Međutim, iako američke predsjedničke izbore u posljednjih par decenija karakterizira izrazita polariziranost biračkog tijela i izjednačenost demokratskih i republikanskih kandidata, to nije uvijek bilo tako. Štaviše, ne tako davno su se mogle vidjeti uvjerljive pobjede u kojima bi jedan kandidat znao potpuno „pomesti“ drugog. U vrijeme kada je fokus na izjednačenosti, neizvjesnosti i nervozi, zabavimo se malo podsjećanjem na najrelaksiranije i najuvjerljivije pobjede na izborima za predsjednike SAD.
- Nixon vs McGovern (1972.)
Pedesete, šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba američke moderne historije, a jedno od najznačajnijih imena u politici tog vremena bilo je ime Richarda Nixona. Iako ga historija pamti po aferi Watergate i ostavci na mjesto predsjednika, Nixon je služio dva mandata kao potpredsjednik SAD u administraciji Dwighta Eisenhowera (1953.-1961.), a nakon toga je izgubio izbore od Johna F. Kennedyja za svega 0.2% glasova. Iako je bilo dokaza o izbornim prevarama u par ključnih država, Nixon nije želio osporavati rezultate izbora kako u osjetljivo vrijeme Hladnog rata ne bi naštetio ugledu Sjedinjenih Država u očima svijeta.
Zadovoljštinu je dobio 1968., kada je u jednako tijesnoj utrci pobijedio Lyndona Johnsona i postao trideset i sedmi predsjednik SAD, a u trci za drugi mandat mu se četiri godine kasnije suprotstavio slab kandidat Demokrata George McGovern. McGovern nije uživao jaku podršku ni u vlastitim redovima, kampanja mu je bila jako loša, a Nixon je u svojoj kampanji obilato koristio prljave trikove, te eksploatisao vanjskopolitičke uspjehe iz prvog mandata.
Rezultat je bio poražavajući za Demokrate – Nixon je osvojio čak 520 elektorskih glasova, dok je na stranu McGoverna otišlo njih svega sedamnaest! McGovern je osvojio jednu jedinu saveznu državu, Massachusetts, te Distrikt Kolumbija u kojem su kandidati Demokratske stranke ionako pobijedili na doslovno sve i jednim izborima. Nixon je bio ubjedljiv u svim saveznim državama izuzev tri za koje se može reći da je McGovern uopće bio u utrci, a kad su u pitanju ukupni glasovi („popular vote“) čak 61 posto njih je otišlo na stranu Nixona, dok je McGovern osvojio 37.5 posto. U sedam država je Nixon imao preko 70 posto glasova, najviše u državi Mississippi gdje je uzeo čak 78.2 posto.
- Reagan vs Mondale (1984)
U utrku za svoj drugi predsjednički mandat republikanac Ronald Reagan je krenuo iz komotne pozicije uspješnog predsjednika koji je državu izvukao iz recesije, te učvrstio njenu vodeću ulogu u svijetu u godinama u kojim je Hladni rat bio na zalasku. Na sličan način kao i Nixon dvanaest godina ranije, pretočio je dobre rezultate iz prvog mandata u ubjedljivu pobjedu u kojoj je osvojio 525 elektorska glasa – više nego ijedan kandidat u američkoj historiji.
Njegov protivnik, bivši potpredsjednik SAD Walter Mondale je, uz D. C. kao tradicionalno uporište Demokrata, uspio osvojiti samo još rodnu Minnesotu, te je uspio biti koliko-toliko konkurentan u još tri savezne države. Prema anegdoti, mjesec dana nakon izbora su Reagana pitali šta želi kao poklon za Božić, na šta je on uz smijeh odgovorio: „Minnesotu.“
Reagan je osvojio 58.8 posto ukupnog broja glasova, prepuštajući Mondaleu 40.6 posto. Najbolji rezultat Reagan je imao u državi Utah sa skoro tri četvrtine osvojenih glasova, a za njega je glasao i skoro svaki četvrti simpatizer Demokrata. Ovo su ujedno bili i posljednji izbori na kojima je jedan kandidat imao preko 500 elektorskih glasova i dvocifren postotak prednosti nad protukandidatom.
- Jefferson vs Pinckney (1804.)
Thomas Jefferson bio je treći američki predsjednik, te jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Predstavljao je Demokratsko-republikansku stranku, a na izborima za drugi predsjednički mandat 1804. godine protukandidat mu je bio Charles C. Pinckney iz Federalista. U ranim godinama američke demokratije, demokratski republikanci su – pojednostavljeno – bili za decentralizirani sistem u kojem su savezne države imale veći stepen autonomije, dok su njihovi glavni protivnici bili za jačanje centralne savezne vlasti.
Jefferson je imao ugled kao jedan od Očeva osnivača, drugi potpredsjednik i treći predsjednik države, a u jedra su mu puhale i stabilna ekonomska situacija, te širenje SAD zapadno od rijeke Mississippi kupovinom velikog teritorija Louisiane od Francuske. Time je doslovno udvostručio teritoriju države, te joj otvorio put ka širenju do Pacifika, iako su Federalisti negodovali zbog upitne ustavnosti tog čina.
To protivljenje je sigurno doprinijelo ubjedljivom porazu Pinckneya na izborima 1804. godine, na kojima je Jefferson osvojio 162 elektorska glasa nasuprot Pinckneyevih četrnaest. Treba voditi računa o tome kako su SAD u to vrijeme brojale svega 17 država, ali svejedno je poraz bio veliki budući da je Pinckney osvojio samo dvije – Rhode Island i Connecticut. Jefferson je bio dominantan čak i u državama Nove Engleske koje su bile uporišta Federalista, a ukupno je osvojio 73 posto glasova.
- Roosevelt vs Landon (1936.)
Godina 1936. bila je već sedma godina velike ekonomske krize, ali su se pozitivni efekti ekonomskog zaokreta kojeg je Franklin Delano Roosevelt pokrenuo pod nazivom New Deal počeli uveliko osjećati. Ovaj je program bio toliko popularan da su se čak i oni koji su ga kritizirali, poput Rooseveltovog protukandidata na izborima 1936. Alfa Landona, zaustavljali na kritici načina na koji se on implementira umjesto kritike New Deala kao pristupa u cjelini.
Ukratko, Roosevelt je osvojio 46 od tadašnjih 48 saveznih država (Aljaska i Havaji će steći status saveznih država SAD tek dvadeset i tri godine kasnije), te nezamislivih 523 elektorska glasa. Alf Landon je pobijedio samo u saveznim državama Vermont i Maine, te je osvojio svega 36.5 posto ukupnih glasova, naspram Rooseveltovih skoro 61 posto.
U čak jedanaest država Roosevelt je išao preko 70 posto, osvojivši čak 97 posto glasova u Mississippiju i nevjerovatnih 98.57 posto u Južnoj Karolini. Što je najčudnije, mnogi pojedinci, pa čak i neke novine su uoči izbora predviđale Rooseveltov poraz, a što opet dovoljno govori o pouzdanosti prognoza kako tad, tako i sad.
- Monroe vs Monroe (1820.)
Prije dvije stotine godina James Monroe je bio toliko popularan političar da mu niko nije htio biti protukandidat. Tako je po drugi mandat krenuo bez konkurencije, što je uspjelo još samo Georgeu Washingtonu.
Monroe je bio konstruktivna i tolerantna politička figura koja je znala privući i neistomišljenike. Bio je nesklon ekstremnim potezima, čuvao je neutralnost i bio uvijek raspoložen za dijalog sa protivnicima čime je zaslužio njihovo povjerenje i poštovanje. Uz to, bio je predsjednik u vrijeme u kojem nije bilo previše otvorenih pitanja u zajednici i u kojem je nacija bila prilično složna.
Zbog svega toga, kao jedini kandidat na izborima 1820. godine, James Monroe je pobijedio u sve dvadeset i četiri izborne jedinice i pokupio sve elektorske glasove izuzev jednog od osam elektora iz države New Hampshire. Čak 78.34 posto birača je zaokružilo „ZA“ za Monroea – u tri države je taj broj bio blizu 100 posto, a u još šest drugih je premašio 90 posto.
Podsjetimo da je prošle izbore Joe Biden dobio sa 51.31% glasova, a da je izbore 2016. Donald Trump osvojio zahvaljujući elektorskim glasovima sa 46.09% nasuprot 48.18% koliko je imala Hillary Clinton. Niti Barack Obama četiri godine ranije nije bio naročito ubjedljiv sa 51.06%, tako da se uvjerljive pobjede u budućnosti teško mogu očekivati. Naravno, sve to pod pretpostavkom da u međuvremenu Trump ne ukine izbore, kao što je na nekim mitinzima obećavao.
