“Slika govori više od hiljadu riječi” izreka je uz koju smo odrasli. U današnje vrijeme, kada je fotografiranje i pravljenje fotografskih uspomena u gotovo svačijem džepu, važno je da se podsjećamo na ne tako davne načine stvaranja uspomena i izradu fotografija. Gotovo svaka porodica u Bosni i Hercegovini posjeduje album porodičnih fotografija kojima se sjetno vraćamo na neka druga i, možda, bolja vremena. Jednu zanimljivu priču o starim fotografijama iz gradića na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, Kozarca, koje pronalazi i objavljuje arhitekta Amel Bešlagić donosimo danas.
Amel već nešto više od dvije godine u razgovorima s osobama iz Kozarca pažljivo sluša njihove priče i prikuplja fotografije koje onda objavljuje na Instagram profilu Vintage Kozarac. Fotografije su to koje svjedoče o nekim drugim vremenima. Kako autor kaže: “Na ovakav poduhvat me ponukala s jedne strane činjenica koliko je uspomena, zabilježenih prvenstveno fotoaparatom, nestalo agresijom na Kozarac, a s druge strane želja da ono što je, ili treba biti, sačuvano prenesem mlađim generacijama.”
Jedna od tih priča je i set fotografija koje je on nazvao Iz Bjelorusije, s ljubavlju. Naime, ove fotografije vežu se za događaje iz 1991. koji su se desili u Deri, dijelu Kozarca. Priča, zapravo, počinje nešto ranije – 26. aprila 1986. godine, u Černobilu, u Ukrajini. Uslijed događaja koji je UN kasnije nazvao „najvećom ekološkom katastrofom u historiji čovječanstva“, eksplozije na reaktoru 4 černobilske nuklearne elektrane. Radioaktivnost koja se nakon “černobilske katastrofe” prenosila vjetrom imala je izniman uticaj ne samo na stanovništvo Černobila, Pripjata i okolnih gradova nego i na susjednu Bjelorusiju.
U godinama nakon eksplozije uslijedilo je saniranje materijalne štete, kao i migracije stanovništva pogođenog ovom nesrećom ali i koje je bilo pod opasnošću od daljeg zračenja. Tadašnjem Sovjetskom Savezu pomoć ukazuju brojne zemlje, a ni Jugoslavija nije bila izuzetak. Prema svjedočenju Kozarčanina s kojim je Amel razgovarao jednom prilikom, Općina Prijedor u ljeto 1991. godine ugošćava stotinjak djece u dobi od 10 do 15 godina porijeklom iz Bjelorusije. Petoro njih, nakon višednevnog putovanja vozom dolaze u Kozarac u kome su smješteni u naselje Dera. Eso i Rujka Adžemović, Zilho i Fatka Adžemović, Mesud i Zumra Adžemović, Behija i Ibrahim Adžemović, Sakib i Mirsada Salkanović, parovi su koji su djeci ustupili dom, dok je čitav komšiluk radio na tome da djeci ništa ne fali, te da se osjećaju kao kod kuće. Jedna od njih je i Šefika – Kika koja je sa svojim suprugom Ademom organizovala izlet na Mrakovicu za djecu iz Bjelorusije, zatim Meho Blažević koji je traktorom vozio djecu na Benkovac, jedno od kozaračkih izletišta.
Bilo je to posljednje ljeto koje će Sovjetski Savez, ali i Jugoslavija doživjeti kao unitarne države. Dolazi rat koji sa sobom donosi uništenje, između ostalog, i velikog broja materijalnih uspomena – fotografija. Zatim dolaze godine povratka, te naposljetku godine digitalizacije ili onoga što Amel zove “digitalnog povratka”. U ovom posljednjem periodu, najmlađa od djevojčica iz Bjelorusije koju su nesebično ugostili Kozarčani Sakib i Mirsada Salkanović, Anja, preko mreže Facebook pronalazi Sakiba i njegovu porodicu i ustupa mu svoje kopije fotografija nastalih u ljeto 1991. godine. Sakibove fotografije su spaljene 1992. u Kozarcu. Adem, Šefikin muž, ubijen je i njegove kosti nikada nisu pronađene. No, sjećanje na njega živi. Ne samo u Kozarcu i u njegovoj porodici nego i u dalekoj Bjelorusiji, u djeci kojoj je tada donio neke lakše i bezbrižnije dane.
Šefika i Sakib su svoje fotografije ustupili Amelu kako bi ostale sačuvane na platformi kakva je Vintage Kozarac, kao sjećanje na neka druga vremena i podsjetnik na važnost pomaganja drugima kao okosnicu ljudskosti.
Anja u Kozarcu (1991.)
Fotografije: Šefika i Sakib Salkanović, tekst i priča: Amel Bešlagić
