Lech Walesa (Lech Wałęsa) je rođen usred Drugog svjetskog rata, 29. septembra 1943. godine u mjestu Popowo u Poljskoj. Nakon što je završio zanat, radio je početkom šezdesetih kao automehaničar, a onda je otišao u vojsku gdje je služio dvije godine i stekao podoficirski čin kaplara. Po završetku vojnog roka, 1967. seli u Gdanjsk gdje je dobio posao električara u tamošnjem brodogradilištu nazvanom po Lenjinu. U Gdanjsku se dvije godine kasnije i oženio Danutom Golos, sa kojom ima osmero djece.
Od početka rada u brodogradilištu, Walesa je pokazivao brigu za radnička prava. Već je 1968. poticao kolege da bojkotuju partijske kontra-skupove protiv studentskih nemira, a dvije godine kasnije je zahvaljujući svojoj karizmatičnosti bio jedan od organizatora protesta radnika brodogradilišta protiv poskupljenja hrane. Ovi protesti su prerasli u pravu pobunu u kojoj je smrtno stradalo trideset radnika, a brkati električar je smatran njenim kolovođom.
Zbog takve percepcije, kao i zbog stalne uključenosti u sindikalne aktivnosti, štrajkove i komemoracije žrtvama štrajka 1970., Lech Walesa je 1976. dobio otkaz u brodogradilištu Lenjin i bio je prisiljen raditi privremene i povremene poslove na kojima je stalno bio pod prismotrom. Poljska tajna policija je stalno pratila i prisluškivala njegovu porodicu, a do kraja sedamdesetih će biti nekoliko puta hapšen i zatvaran.
Hapšenja i zatvaranja su imala veze sa njegovom umiješanošću u rad ilegalnog nepartijskog sindikata nazvanog Slobodni sindikat Obale koji je pomagao otpuštenim i nepodobnim radnicima. Upravo na današnji dan, 14. augusta 1980. godine, radnici brodogradilišta u Gdanjsku su nezadovoljni novim poskupljenjima pokrenuli veliki štrajk. Walesa je preskočio ogradu brodogradilištima i pridružio se svojim kolegama, koji su ga dočekali kao svog lidera.
Štrajk u brodogradilištu u Gdanjsku je bio okidač za talas iskazivanja nezadovoljstva koji je zahvatio cijelu Poljsku. Walesa je bio na čelu štrajkačkog odbora koji je predstavljao radnike preko dvadeset velikih fabrika iz Gdanjska i okoline, te je 31. augusta sa vladom potpisao sporazum po kojem se radnicima brodogradilišta daje pravo na štrajk, te im se dopušta organiziranje u poseban sindikat. Nakon ovog sporazuma se koordinacioni štrajkački odbor transformisao u sindikat koji će ostati poznat kao Solidarnost (Solidarność), sa Walesom na čelu.
Solidarnost je bio pokret koji je jako brzo narastao i na kraju je brojao 10 miliona članova što je četvrtina tadašnje populacije Poljske! Uloga Lecha Walese u njegovom osnivanju je itekako prepoznata van granica države, te je i u globalnom kontekstu postao poznati borac za radnička prava. Putovao je na skupove Međunarodne organizacije rada (ILO) u Italiji, Japanu, Švajcarskoj, Švedskoj i Francuskoj, a u januaru 1981. ga je u Vatikanu srdačno primio Papa Ivan Pavao II, porijeklom Poljak koji je snažno podržavao Solidarnost.
Na poziciji vođe nezavisnog sindikata ostao je do 13. decembra 1981. kada je general Wojciech Jaruzelski – de facto vladar Poljske – u strahu od sovjetske invazije u zemlji proglasio vanredno stanje, suspendirao rad Solidarnosti i pohapsio lidere ovog pokreta. Walesa će provesti skoro godinu dana u pritvoru, a njegov sindikat je konačno u potpunosti zabranjen 8. oktobra 1982. godine.
Po puštanju iz pritvora u novembru te godine, Walesa se vraća u brodogradilište te – iako pod prismotrom – održava kontakte sa aktivistima Solidarnosti, a čak su izdavali i ilegalni časopis namijenjen održavanju sindikalnog duha. Zgroženost svijeta zbog gušenja radničkih i ljudskih prava u Poljskoj je Walesi donijela Nobelovu nagradu za mir, koju nije mogao primiti lično zbog straha da mu neće biti dozvoljen povratak u zemlju. Umjesto njega, na ceremoniji je nagradu primila njegova supruga Danuta. Nobelova nagrada je podigla duh obespravljenih radnika, ali ju je vlast u Poljskoj dočekala sa velikom dozom neprijateljstva zbog čega se represija i povećala.
Režim Jaruzelskog je postajao sve nepopularniji u narodu, a i geopolitičke okolnosti mu nisu išle u prilog. Uporedo sa tim, Walesa i drugi sindikalni lideri su konstantno radili na radničkom organizovanju koliko je to bilo moguće u okolnostima stalnog nadzora i svakog vida pritiska. No, sovjetski zagrljaj je slabio, kao i politički pritisak poljskog režima, pa je Solidarnost ponovo uspostavljena – ponovo na čelu sa električarem iz Gdanjska.
Formiran je Građanski komitet Solidarnost, politički subjekt koji je na slobodnim parlamentarnim izborima 1989. godine odnio potpunu pobjedu. Iako je bio najpoznatije lice poljske opozicije, nije nastupio na parlamentarnim izborima, te je ostao na čelu Solidarnosti bez formalne političke funkcije. Uprkos tome, bio je intenzivno uključen u politički život kao posrednik i savjetnik u procesima koji su uslijedili nakon pada komunizma, dok je rolu formalnog vođe preuzeo disident Tadeusz Mazowiecki, prvi nekomunistički premijer Poljske.
No, uslijedilo je razočarenje potezima koje su u vlasti počeli povlačiti njegovi nekadašnji sindikalni saborci. U prvom redu se tu misli na saradnju sa bivšim komunistima i sporo provođenje reformi. Odlučio se kandidirati za novouspostavljenu poziciju predsjednika države, sa sloganom „Ne bih, ali moram!“ Devetog decembra 1990., Lech Walesa postaje prvi slobodno izabrani lider Poljske nakon 63 godine, i prvi nekomunistički šef države nakon 45 godina.
Na predsjedničkoj poziciji ostaje do 1995. godine, prateći transformaciju Poljske u demokratsku zemlju sa slobodnim tržištem i ogromnim napretkom na polju ljudskih prava. Ispregovarao je mirno povlačenje sovjetskih trupa iz Poljske, uspio je smanjiti vanjski dug, te zemlju usmjeriti prema članstvu u EU i NATO-u.
Za svoje djelo je – osim Nobelovom nagradom – nagrađen počasnim doktoratima mnogih univerziteta uključujući i harvardski, a dobitnik je i Predsjedničke medalje slobode SAD, norveške Nagrade slobodnog svijeta, te Europske nagrade za ljudska prava.
