Prigovor savjesti podrazumijeva pravo da se odbije služenje vojne službe na osnovu vlastitih vjerskih ili moralnih uvjerenja. U brojnim državama prigovor savjesti za određene kategorije postoji stoljećima, ali je Finac Arndt Pekurinen svojom upornošću odbijanja vojne službe postao heroj ovog prava…
Arndt Juho Pekurinen, pacifista i borac za pravo na prigovor savjesti, rođen je 29. augusta 1905. u mjestu Juva u Finskoj. Ponikao je u porodici koja je imala sedmero djece i od najranije dobi je bio znatiželjan i jako dobar učenik. Puno je čitao, a pacifistički svjetonazor je usvajao, između ostalog, i gutajući knjige Lava Tolstoja. No, porodica nije imala novac za njegovo školovanje pa je kao mladić za život zarađivao radeći razne poslove po Finskoj.
Na kraju se 1927. skrasio u Helsinkiju, gdje se oženio i dobio dvoje djece. Međutim, uporno je odbijao pozive u vojsku. Što zbog svoje religioznosti, što zbog načitanosti ili svijesti o posljedicama Finskog građanskog rata kojem je svjedočio kao dijete, odbijao je da nosi oružje ili da odjene uniformu. Bio je više nego spreman odslužiti određeno vrijeme u civilnoj službi, ali to tadašnji zakoni nisu omogućavali. Zbog odbijanja vojne službe bio je privođen i pritvaran, a zlostavljali su ga i napadali pripadnici desničarkih organizacija.
Konačno, 1929. godine je zbog odbijanja regrutacije osuđen i odlazi na služenje dvogodišnje zatvorske kazne. Njegov slučaj je odjeknuo u svijetu, te su se peticiju za njegovo puštanje na slobodu potpisali brojni svjetski uglednici, među kojima su bili šezdeset zastupnika u britanskom parlamentu, Albert Einstein, Henry Barbusse i H.G. Wells.
Zbog međunarodne pažnje koju je dobio slučaj Arndta Pekurinena, finske vlasti su 14. aprila 1931. donijele Lex Pekurinen, poseban zakon koji omogućava alternativu vojnoj službi. Međutim, odredbe ovog zakona su se odnosile samo na mirnodopske uslove.
Po izbijanju Zimskog rata, odnosno sovjetske agresije na Finsku u novembru 1939. godine, Pekurinen ponovo odbija mobilizaciju i ponovo odlazi u zatvor. Zimski rat će završiti sovjetskim povlačenjem u martu 1940., ali će tri dana nakon nacističke invazije na SSSR Helsinki objaviti rat Moskvi i započeti vlastiti rat protiv dojučerašnjeg agresora.
Uvjeren kako je rat u suprotnosti sa čovjekovim bićem, Pekurinen odbija poziv i u ovaj rat, ali je prisilno mobiliziran i upućen na front. Implicitno je naređeno da mora obući uniformu i upotrijebiti oružje, ali je on to na samom frontu odbio učiniti.
Posljedica njegove upornosti i istrajnosti bila je smrtna kazna koju mu je kapetan finske vojske Pentti Valkonen izrekao bez suđenja. Kapetanovu naredbu su čak dva vojnika odbila izvršiti, ali treći je poslušao i zapečatio Pekurinenovu sudbinu.
Nakon rata je pokrenuta istraga smrti Arndta Pekurinena, ali nikada nije dovedena do kraja. Ostao je zaboravljen dobrih pedeset godina, sve dok 1998. nije objavljena knjiga Hrabrost: Život i smaknuće Arndta Pekurinena pisca Erna Paasilinna. Nakon toga je njegova hrabrost došla do pažnje javnosti, grad Helsinki je po njemu nazvao i jedan park, a snimljene su čak i rap-pjesme o njegovom životu.
Prema piscu knjige o njemu, Pekurinen je za života kao svoj motto navodio citat Jonathana Swifta: „Budući da ljude ne možemo jesti, onda nema smisla ni da ih koljemo.“ U današnje vrijeme, kada unatoč napretku u ljudskim pravima i slobodama ljudi i dalje rado odlaze u ratove u kojima se ubijaju nevini, Pekurinen može služiti kao uzor hrabrosti i snage da se odbije učešće u sijanju smrti.
