PIŠE: Owen Jones, The Guardian
Zamislimo dva paralelna svijeta. Jedan je Gaza, poprište nekih od najgorih zločina koji su počinjeni u 21. stoljeću, sa kojima nam je izraelski genocidni pohod donio novo podsjećanje na to koliki kapacitet za izopačenost posjeduje naša vrsta. Prema istraživanju organizacije Oxfam, tokom proteklih godinu dana više je djece i žena pobijeno od strane izraelske vojske „nego u ekvivalentnom periodu i u jednom drugom sukobu u posljednjih dvije decenije“.
Sve ovo je još strašnije ukoliko znamo da je riječ o konzervativnim brojkama: pobrojano je 11,355 djece i 6,297 žena žrtava nasilja, a to su samo one žrtve koje su zvanično identificirane. Mnogo mrtvih nije identificirano na taj način, hiljade žrtava su ostale pod ruševinama, ili se vode kao nestale, ili su ih spalile izraelske rakete ne ostavljajući od njih ni traga. Osim toga, izraelsko razaranje bolnica u Gazi je umnogome onesposobilo sistem evidencije žrtava. Ali čak i po ovoj nepotpunoj statistici, ni u jednom dvanaestomjesečnom periodu nije pobijeno toliko žena i djece, čak ni u poljima smrti u Iraku i Siriji, iako su stanovništva ovih država višestruko brojnija od populacije Gaze.
Tu su i nova otkrića o namjernim pokušajima Izraela da izgladni ljude u Gazi. Američki istraživački medij ProPublica izvijestio je kako je Agencija SAD za međunarodni razvoj USAID – tijelo američke vlade – državnom sekretaru Anthonyju Blinkenu dostavilo detaljan izvještaj u kojem stoji kako Izrael ciljano blokira dopremanje hrane i lijekova u Gazu. Ova agencija je opisala kako Izrael „ubija humanitarne radnike, uništava poljoprivredne objekte, bombarduje ambulante i bolnice, kontroliše skladišta namirnica i redovno odvraća kamione sa hranom i lijekovima“.
Kao naročito težak primjer ovoga može se navesti namjerno zadržavanje hrane u izraelskoj luci svega pedesetak kilometara od Gaze, iako je ima toliko da bi mogla nahraniti cijelu populaciju pojasa tokom pet mjeseci. Agencija za izbjeglice State Departmenta takođe je ustanovila kako Izrael namjerno blokira humanitarnu pomoć, te je preporučila upotrebu američkih zakona kojima se zamrzavaju isporuke oružja državama koje blokiraju humanitarnu pomoć iz SAD. Međutim, Blinken je odbacio ove konstatacije, a američka je vlada nedavno odobrila još jedan paket vojne pomoći vrijedan 8,7 milijardi dolara državi za koju su njene vlastite agencije zaključile kako namjerno izgladnjuje stanovništvo Gaze.
Sad se prebacite u drugi od ona dva paralelna svijeta: u svijet britanske političke elite. Dva pretendenta na mjesto čelnika Konzervativne stranke kao centralnu odliku „britanstva“ ističu izražavanje lojalnosti Izraelu. Favorit Robert Jenrick kaže kako bi Davidova zvijezda trebala stajati na svakom ulazu u Britaniju kao poruka „mi smo uz Izrael“. Kemi Badenoch izjavljuje kako je zapanjena „brojem nedavnih imigranata u Veliku Britaniju koji mrze Izrael“, te je dodala i kako „takvom sentimentu ovdje nema mjesta“. U međuvremenu, nakon iranskog napada balističkim projektilima – u kojem nisu zabilježene izraelske žrtve – britanski premijer Keir Starmer je u zvaničnom obraćanju Downing Streeta strastveno izjavio „Uz Izrael smo!“ Dakle, imamo čovjeka koji nije uspio pronaći niti najsićušniji dio takve emocije za desetine hiljada Arapa koje je pobio Izrael, od Palestine do Libana. Koja druga riječ postoji za takav nesrazmjer u odgovoru osim rasizam?
Srećom, ovo nisu svjetovi u kojima živi britanska javnost. Dvije trećine birača sada imaju nepovoljno gledište na Izrael, u poređenju sa 17% koji ga gledaju pozitivno – što je rekordno nizak broj. Sedam od deset birača misle kako je Izrael vjerovatno počinio ratne zločine (samo se 8% sa ovim ne slaže), dok njih 54% misli kako bi za Benjamina Netanyahua trebalo izdati nalog za hapšenje zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (uz 15% onih koji se s tim ne slažu).
Ali, predanost naših vlastodržaca Izraelu nadživjela je i neizrecive zločine i sve manje naklonjeno javno mnijenje. U racionalnom svijetu, zagovaranje srdačnog saveza sa državom koja se upustila u takav ubilački haos bi vas osramotilo i isključilo iz javnog života, ali ovdje je to mainstream, poštovan stav, dok oni koji se s njim ne slažu budu demonizirani kao mrzilački ekstremisti.
Šta bi to tačno Izrael trebao uraditi da ovo uzdrma? Proveo je najgori masakr nad djecom našeg vremena, od zabilježenih snajperskih hitaca u glave dojenčadi do pokolja prestravljenih porodica u njihovim automobilima, a već je bjelodano i kako namjerno izgladnjuje cjelokupno stanovništvo. Optužen je za silovanja i muških i ženskih zatvorenika, dok organizacija Save the Children osuđuje izraelske vojnike za seksualno zlostavljanje palestinske djece u zatvorima. Pobio je najmanje 885 zdravstvenih radnika, te doveo do toga da se carski rezovi kod žena i amputacije kod djece vrše bez anestezije. Njegovi vojnici bacaju tijela Palestinaca sa krovova u scenama koje podsjećaju na Islamsku državu. Za sve to vrijeme, izraelski ministri, političari, oficiri, vojnici i novinari se takmiče u ubilačkoj i genocidnoj retorici od kojih se ledi krv.
Kada bi za ovako gnusne zločine bila odgovorna neka država koju Zapad smatra neprijateljskom, postojao bi širok konsenzus oko toga kako je riječ o jednom od najvećih zločina našeg doba. Ali, kao što kaže palestinska pravnica Diana Butu: „Svijet nam govori kako ništa ne može opravdati 7. oktobar, ali u isto vrijeme 7. oktobar opravdava sve što je uradio Izrael.“
Lako je primijetiti najzapjenjenije navijače onog što Izrael radi, ali postoje i mnogi, od komentatora do javnih ličnosti, koji su ostali nijemi ili nevoljko sliježu ramenima dok je njihova zemlja saučesnica u ovom beskrajnom krvoproliću, i to ne samo sa neprestanim isporukama naoružanja. Užase naše prošlosti uvijek su omogućavali oni koji su šutjeli.
Ozbiljno, šta još treba? Koji bi to zločin Izrael još mogao počiniti prije nego što veličanje našeg savezništva postane stvar javne sramote? Da li prag uopće postoji? I kakvu će groznu žetvu Zapad požnjeti za to što je cijelom svijetu tako bez pardona rekao da mu ugašeni arapski životi tako malo znače?
