Mersiha Husagić je bosansko-njemačka glumica porijeklom iz Bijeljine koja je nedavno režirala svoj prvi film, nazvan “Sok od višanja”. Posljednje tri godine živi u Parizu, a za naš portal je govorila o svom radu u sedmoj umjetnosti.
Razgovarala: Džana Mujadžić
Započeli ste karijeru veoma mladi, glumili ste u brojnim pozorišnim predstavama, televizijskim serijama i značajnim filmovima u Njemackoj. Možete li nam opisati svoj razvojni put u glumačkom svijetu?
Prvi put sam glumila sa 15 godina, i to za poznati TV kanal ARTE. Bio je to povijesni film u kojem sam imala malu ulogu, ali meni je to bilo nezaboravno iskustvo jer sam igrala prvu ljubav Heinricha Heinea, pisca čija djela izuzetno cijenim i poznajem. Ulogu sam dobila zahvaljujući okolnosti što sam uz redovnu školu pohađala i glumačku školu za djecu, pa mi je bilo omogućeno učešće na mnoštvu castinga.
Nakon tog iskustva, pridružila sam se glumačkoj agenciji u Hamburgu, pa su uslijedile veće uloge, uglavnom za njemačku televiziju. Najduže sam radila u kriminalističkoj seriji SOKO München, u kojoj sam tumačila ulogu inspektorice. Nakon toga je došla uloga u seriji Tatort (najdugovječnija njemačka TV drama; op. ur.) i veliki broj uloga u televizijskim serijama i filmovima.
Film “Sok od višanja” je prvi dugometražni film u kojoj ste se okušali u režiserskoj ulozi. Kako je došlo do prelaska na onu stranu iza kamere?
Ja sam završila glumačku školu u Hamburgu, ali sam nakon toga upisala drugi umjetnički fakultet jer me film sve više privlačio – ne samo kao glumicu, već i kao režiserku i scenaristicu. Pored studija, nastavila sam da glumim za televiziju, od čega sam se i finansirala.
Za svoj diplomski rad sam najprije bila planirala snimiti kratki film, jer je budžet koji je fakultet dodjeljivao za projekte bio vrlo skroman. Međutim, kada je moj profesor – koji, nažalost, više nije među nama – pročitao scenarij, savjetovao mi je da ispričam cijelu priču, jer je vjerovao da ona to zaslužuje. Bila sam nesigurna kako da realiziram dugometražni film bez budžeta, ali sam ipak odlučila pokušati.
Ispostavilo se da je profesor bio u pravu, budući da je film prikazan na brojnim smotrama a dobio je i neke nagrade. Možete li nam reći više o njegovom nastanku i životu nakon premijere?
Počela sam pisati, planirati i okupila malu ekipu. U decembru 2019. godine, nas četvoro – snimatelj Oliver Nimz, tonac Christian Grundey, glumac Niklas Löffler i ja – krenuli smo avionom u Sarajevo, gdje smo spontano počeli snimati još na aerodromu. Bez budžeta i dozvola, snimali smo improvizovano, koristeći sve što smo mogli. Snimali smo u Sarajevu deset dana, a potom još devet dana u Hamburgu. U Sarajevu smo imali neprocjenjivu pomoć od Admira Avdića, našeg Ade – bez njega ovaj film ne bi bio moguć.
Odmah nakon snimanja započela sam montažu, i nakon tri mjeseca nastala je prva verzija filma. Ipak, nisam bila zadovoljna. Nedostatak budžeta značio je da nisam mogla snimiti sve što je bilo potrebno, posebno scene koje su trebale vizualizirati Selmina traumatična sjećanja.
Počela sam tražiti rješenja i pokušavala pronaći sredstva za postprodukciju – miks zvuka, color grading – ali nisam uspijevala. Kada sam iscrpila sve mogućnosti i svoje financijske rezerve, pokrenula sam crowdfunding kampanju. Tada mi je došla ideja da Selmina sjećanja prikažem kroz animirane crteže. Tri mjeseca sam svakodnevno isprobavala razne tehnike dok nisam pronašla dopadljiv vizuelni stil.
Nakon četiri godine rada film smo konačno završili u julu 2023., a u avgustu iste godine imao je premijeru u Sarajevu. Film je potom ostvario značajan uspjeh na festivalima i smotrama među kojima bih izdvojila Snowdance Independent Film Festival 2024, gdje sam nomirana za najboljeg režisera, potom učečće na VIII Međunarodnom festivalu žena sineastica u Izmiru, gdje sam dobila Zlatni kolut za najbolji igrani dugometražni film.
Također, prošle godine smo bili i na Nepal International Film Festivalu ali i Independent Days Filmfestu u Karlsruheu gdje je film osvojio nagradu za najbolji film i priznanje za najuspješnijeg glumca. Bili smo i u zvanicnom programu Grenzland Filmtage 2024 godine pa nastupili i na Hamburg Filmfestu, zatim na Edera Film Festivalu u Italiji gdje smo dobili Nagradu žirija za najbolje ostvarenje i specijalno priznanje! Također nas je nagradila i publika, uručivši nam Nagradu za najuspješniji film. Ranije, 2023 godine, dobili smo priznanje za najbolju scenografiju na Red Movie Awards.
Napustili ste Hamburg i preselili se u Pariz, gdje se svake srijede projicira 300 novih filmova. Kako se snalazite u Gradu svjetlosti i koji su vam budući projekti, te ciljevi ?
Pariz je grad umjetnosti i upravo me to oduvijek privlačilo. Otkako sam ovdje, stalno sam nečim nadahnuta. U Parizu sam završila “Sok od višanja” pa ponovo počela crtati, što je bilo značajno za postojanje animacija u filmu. Takođe sam nanovo počela svirati gitaru i pjevati – kao da ovdje više slušam dušu, a manje razum.
Trenutno manje glumim – ponekad u Njemačkoj, ali rjeđe, a u Parizu još nisam stigla potražiti agenciju. Nastojim se sasvim posvetiti mom sljedećem ostvarenju za kojeg trenutno obrađujem scenarij. Drugi film neću snimiti bez budžeta! Zato sada ulažem sve moguce napore u osiguranje sredstava, jer nastojim i želim raditi sa pravom ekipom, uz manje kompromisa. Konkurencija je velika, ali gdje nije?
Bavljenje filmom i umjetnošću uvijek je neizvjesno, bez obzira na to gdje se nalazim. Nikada ne znam hoću li moći živjeti bez brige o egzistenciji, ali to je cijena koju sam spremna platiti. Najsadržajnije i najljepše je posvetiti se ljepoti postojanja, što najprije znači – umjetnosti!
Pišete novi scenario? Možete li dati neki nagovještaj o čemu se radi i sa kim surađujete? Pošto nije jednostavno naći sredstva, biće to međunarodna koprodukcija?
Da, zove se “Lac Noir Noir” (na engleskom Black Black Lake) i priča je o dvoje umjetnika – Laurenceu iz Pariza koji se bavi skulpturom i nosi traume iz djetinjstva, i Miri iz Bosne koja se bavi zvučnim instalacijama, skrivajući traume rata u Bosni koje se polako ali sigurno otkrivaju.
Njih dvoje se upoznaju se u doba obostranih kriza i traženja rješenja za njihove umjetničke projekte. Istraživanje i potraga ih odvode na istinsku odiseju kroz Francusku, Italiju i Bosnu, dok pokušavaju pronaći izlaz ne samo za njihovu, posebnu umjetnost, već i osobna, unutrašnja previranja pa rane.
