Povlačenje franšize McDonaldsa iz BiH krajem 2022. godine je propraćen sa nevjerovatnom medijskom pažnjom, raznim nagađanja o uzrocima, kao i nizom tekstova koji i dalje prate to pitanje. Dodamo li tome desetine hiljada objava na društvenim mrežama možemo zaključiti da je navedeni događaj naša javnost smatrala izuzetno značajnim. Zbog čega je u našim očima zatvaranje jedne kompanije koja je zapošljavala stotinjak radnika dobilo toliki značaj, dok je u potpunosti zanemareno zatvaranje desetina drugih kompanija?
Zbog čega sličnu pažnju nije dobilo zatvaranje desetina preduzeća iz oblasti tekstilne i industrije obuće, proizvodnje dijelova za autoindustriju i drugo u 2023. godini, te niza preduzeća ranijih godina? Razlog je, naravno, očit – u pitanju nisu bili radnici nego McDonalds.
O fenomenu McDonaldsa i njegovoj percepciji izvan SAD-a a posebno u Istočnoj Europi napisane su desetine knjiga, snimljene su serije i filmovi, a istočnoeuropski gradovi u gotovo da se takmiče u broju stranih franšiza koje su otvorene. Sve do 2011. godine Sarajevo je u očima javnosti ”zaostajalo” za Beogradom i Zagrebom, jer McDonalds kao i druge međunarodne kompanije danas daju pečat ili privid modernosti nekom mjestu, bar u očima šire javnosti.
U knjizi ”Fast Food Nation” iz 2001. godine Eric Schlosser se u poglavlju ”Globalna realizacija” osvrće na širenje McDonaldsa i drugih američkih kompanija izvan SAD-a. Pojam ”Globalna realizacija” uzeo je od samog McDonaldsa, koji svoje širenje ne predstavlja kao ekspanziju profita nego kao širenje svoje misije i vizije, koju naravno lokalno stanovništvo entuzijastično prihvata. U knjizi on citira antropologinju Yunxiang Yan koja navodi da u očima kupaca u Pekingu McDonalds predstavlja ”Ameriku i obećanje modernizacije”, koju će 1992. godine hiljade ljudi strpljivo čekati u redovima prvog otvorenog restorana. Identičan prizor će se dogoditi u gotovo svakoj zemlji prilikom otvaranja, pa tako naravno i kod nas.
Schlosserova knjiga, izdana prije 23 godine i danas je veoma aktuelna, ne samo jer bilježi ove antropološke apsekte, nego i što precizno bilježi sve aspekte utjecaja fast food industrije na američko društvo, kao i faktore koje su tome doprinijeli. Na neki način ona je raritet sa aspekta novinarstva jer je dijelom nastala na osnovu niza feljtona i istraživanja koje je autor radio za magazin ”Rolling Stone”. Danas će redakcije vrlo rijetko obezbijediti novinaru sredstva i vrijeme da određenu temu široko pokrije, da posjeti najmanje restorane, farme i klaonice, i da priča sa stotinama radnika, aktivista, kao i sa direktorima desetina kompanija.
Schlosser zaključuje da je, osim što je imala efekte na okoliš, prehranu i način pripreme hrane, fast food industrija u suštini promijenila položaj radnika kako u SAD-u tako i globalno i to naravno na gore. U knjizi ukazuje na to kako je fast food industrija decenijama podrivala sindikate, obarala cijene rada i kontinuirano, iako se zalaže za veliku regulaciju, standardizaciju i uniformonost u pripremi hrane, činila sve da u što većoj mjeri dereguliše položaj radnika. Fast food industrija u suštini postojeću regulativu prilagođava sebi koristeći svoj položaj na tržištu i svoj imidž.
Kompanije preferiraju zapošljavanje mlađih radnika, tinejdžera, migranata, koji nemaju tendenciju da se duže zadržavaju na to poslu. Zbog toga prihvataju relativno niske plate, izuzetno fleksibilno radno vrijeme, nemaju tendenciju da se učlanjuju u sindikate i slično. Kako bi mogle zadržati vrlo visok nivo propulzivnosti radne snage fast food kompanije teže da svoje kuhinje u potponosti automatiziraju, ne samo radi efikasnosti nego i činjenice da u njima mogu raditi osobe bez iskustva i sa malo obuke. Jedan od razloga zbog kojeg su se braća McDonalds i okrenula ka automatizaciji i proizvodnji hamburgera kao na industrijskoj traci je činjenica da su imali problem zadržavanja radne snage, kuhari su ih vrlo često napuštali jer su nalazili bolje plaćene poslove.
Možda je najveća ironija u tome što su javnost i radnici u Istočnoj Europi globalne fast food lance dočekali kao dio modernih trendova i standarda sa Zapada, ne samo onih u proizvodnji hrane nego i po pitanju zarada, neke vrste američkog sna koji dolazi sa kapitalizmom. U suštini navedena kompanije i nosioci njihovih franšiza su kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Istočnoj Europi, doživjele svoju punu realizaciju. Dolazak na tržišta gdje je njihov javni imidž neupitan, tržišta u kojoj je regulativa vrlo slaba ili se ne provodi, a deregulacija je poželjna jer se doživljava kao moderna.
Pojedina franšiza može i povremeno biti zatvorena, ali tu su druge da popune tržište, dok se iste ponovo ne otvore
