Piše: Stanislava Perković
Eutrofikacija (grč. Εύ – dobro i τρoφία – hrana) je proces prekomjernog unosa hranjivih materija, prije svega dušika (N) i fosfora (P) u površinska vodena tijela – rijeke, jezera, priobalna područja, ribnjake, …
Eutrofikacija može biti prirodna i antropogena. Dok je prirodna eutrofikacija spor proces, koji može potrajati hiljadama godina, ona čini sastavni dio procesa starenja jezera koja se pune sedimentima. Antrpogeno izazvana eutrofikacija (izazvana djelovanjem čovjeka) je ubrzan proces koji narušava ekološku ravnotežu i izaziva štetne posljedice. Antropogena eutrofikacija jezera je sve češća posljedica neracionalne privredne djelatnosti ljudi. U mnoga jezera, prirodna i vještačka, slivaju se otpadne vode iz domaćinstava i industrije, često bez ikakvog prečišćavanja. U jezera dospijevaju, naročito posle obilnijih padavina, veće količine fosfora i dušika, koje voda odnosi sa polja đubrenih organskim i mineralnim gnojivima. Ne treba izostaviti ni humusne materije sa obradivih površina koje su zahvaćene intenzivnom antropogenom erozijom.
Kao posljedica povećanog unosa hranjivih materija dolazi do naglog razmnožavanja i uvećanja biomase fitoplanktona i tzv. pojave „cvjetanja vode“. Alge, sada već rasprostranjene u velikoj količini, pokrivaju površinu jezera i time smanjuju prodiranje svjetlosti, ometajući proces fotosinteze biljaka na dnu jezera, što dovodi do njihovog odumiranja. Sa protokom vremena, uporedo dolazi i do odumiranja dijela površinskih algi, samim tim i do razvoja velikog broja bakterija za razlaganje te organske materije. Bakterije pri ovom procesu koriste velike količine kisika, a oslobađaju vodonik-sulfid. Ovo utiče na promjenu gasnog režima jezera (tj. dolazi do hipoksije), smanjene providnosti vode, pojavu neprijatnog mirisa, a potom i na nagomilavanje gnjilog mulja- sapropela. Svi ti procesi i pojave mijenjaju režim vode u jezeru i sastav sedimenata na njegovom dnu. Nedostatak kisika u vodi, uzrokuje uginuće riba i drugih vodenih organizama, stvarajući tzv. „mrtve zone“ u vodnom tijelu zahvaćenom eutrofikacijom. Pored smanjenja biološke raznolikosti, posljedice eutrofikacije su i smanjen kvalitet vode (ugroženi izvori pitke vode), smanjen rekreacijski, turistički, ribolovni potencijal jezera. Posljedično, sve ovo sa sobom nosi i ogromne ekonomske gubitke. Zbog cvjetanja plavo-zelenih algi (tj. cijano bakterija) koje proizvode štetne materije, ovakve vode mogu biti i toksične kako za ljude, tako i za divlje životinje koje dolaze u kontakt sa vodom.
Proteklih godina primjećena je pojava cvjetanja vode na Jablaničkom jezeru, što je i prepoznato, tako da je na osnovu Rješenja o proglašenju zaštićenih područja podložnih eutrofikaciji i osjetljivih na nitrate u Federaciji BIH, jezero 2018. godine stavljeno pod zaštitu. Prizori ove pojave su i tokom tekuće godine ponovo izazvali brigu stanovništva. Izvori nutrinijenata u Jablaničkom jezeru su nepročišćene otpadne vode iz domaćinstva i industrije, oticanje gnojiva sa poljoprivrednih površina, iz stočarskih objekata, i procjeđivanje voda kroz deponije otpada. Promjena boje vode na Jablaničkom jezeru je primjetna, a ugrožen je i riblji fond, kao i turistički potencijal jezera. Zbog prisustva raznih vrsta algi, od kojih neke mogu ispuštati toksične materije, preporuka Agencije za vodno područje Jadranskog mora je da građani izbjegavaju kontakt sa jezerom.
Primjeri eutrofikacije iz svijeta su brojni. Na azijskom kontinentu, jezero Taihu, treće po veličini slatkovodno jezero u Kini, kao posljedica intenzivne poljoprivredne proizvodnje i urbanizacije, poslednjih 20 godina ugroženo je cvjetanjem algi. Eutrofikacijom je otežano vodosnadbijevanje 2 milion ljudi okolnih područja, sa razdobljima kada je voda potpuno neupotrebljiva. Istočne obale jezera pretvorene su u močvarna područja, tako da je i funckija zaštite od poplava ugrožena.
Do zabrinjavajućih promjena akvatorije jezera Viktorija u Africi, jednom od pet Velikih afričkih jezera, došlo je kao posljedica ispuštanja fekalnih i otpadnih voda šećerana, fabrika hartije i kože, farmi, rudnika, kao i spiranja velike količine mulja sa erozijom ogoljenih površina u jezero. Voda zasićena nutrinijentima pogodovala je bujanju vodene hijacinte (Eichornia crassipes), jednoj od najproduktivnijih biljaka na Zemlji, sa masom koja se udvostručuje na svakih 15-20 dana, tako da je prekrila na stotine km2 vodene površine uz kenijsku, tanzanijsku i ugandsku obalu. Posljedično, otežan je saobraćaj, blokirane su luke, ugrožen je ribolov, a čitava sela ostala su bez sredstava za život. Biljke su podstakle i širenje malarije, veliko množenje puževa, uzročnika bolesti bilharioze, širenje zmija, krokodila i agresivnih nilskih konja.
S obzirom na to da je eutrofikacija globalni ekološki problem kojim je većina jezera svijeta u manjoj ili većoj mjeri zahvaćena, potrebno je preduzete odgovarajuće mjere, kako bi se ovaj negativan trend zaustavio. Postoje različite mjere oporavka jezera već zahvaćenih eutrofikacijom, ali te mjere uglavnom su komplicirane, sa neizvjesnim rezultatima. Zato je, kao i kod ostalih ekoloških problema, uvijek bolje djelovati na sam izvor zagađenja. U ovom slučaju, smanjiti izvor nutrinijenata koji dospijevaju do voda, kroz primjenjivanje održivih praksi poljoprivredne proizvodnje, prečišćivanje ispusnih voda naselja i industrije, monitoring stanja vode od strane nadležnih institucija i stalna edukacija i komunikacija sa stanovništvom. Naravno, kao i uvijek pitanje je nas i toga koliko smo svjesni naših učinaka i koliko smo spremni da se mijenjamo zarad očuvanja naše prirode?