Ove sedmice na izborima za Europski parlament pravo glasa ima 373 miliona glasača što je, naprimjer, za 233.5 miliona više nego na izborima u SAD, tako da su europski izbori prilično velika stvar, ali čak ni većina građana Europske unije ne zna kako oni ustvari funkcionišu. No, tu smo mi da pomognemo vama da ih shvatite.
U 27 zemalja članica EU glasači će između 6. i 9. juna izići na birališta kako bi izabrali novi saziv Europskog parlamenta (EP). U njemu će sjediti 720 parlamentaraca koji će imati važnu ulogu u upravljanju Unijom, od zakona koji se tiču emisija štetnih gasova do pravila za bankarstvo.
Prvi ključni zadatak pred novoizabranim zastupnicima biće da odobre ili odbiju prijedlog liste od 27 ljudi koji će biti na čelu EU idućih pet godina mandata. To znači davanje zelenog ili crvenog svjetla za imenovanje predsjednika ili predsjednice Europske komisije (EK) – to je trenutno Njemica Ursula von der Leyen koja se nada novom mandatu – i njegovom ili njenom timu komesara.
Ovogodišnji izbori će biti jako značajni budući da je izgledan oštar zaokret nadesno. To bi moglo značiti kako će se u sljedećih pet godina fokus odmaknuti od okolišnih prioriteta EU i prebaciti na veću posvećenost proizvodnji, sigurnosti i poljoprivredi, kao i na čvršći stav po pitanju imigracije.
Svjesna kako će biti teško osigurati jasnu većinu sa strankama lijevog centra i liberalima, Von der Leyen – koja dolazi iz Europske pučke partije desnog centra – je otvorila vrata saradnji sa krajnje desnom grupacijom Europskih konzervativaca i reformista (ECR), u zavisnosti od sastava budućeg saziva parlamenta.
O zovu krajnje desnice jasno govore predizborne ankete. U Francuskoj se tako Nacionalnom skupu na čijem je čelu Marine Le Pen smiješi pobjeda, dok u Njemačkoj populistička Alterativa za Njemačku vodi tijesnu utrku za drugo mjesto sa socijaldemokratama aktuelnog kancelara Olafa Sholza.
Za koga se ustvari glasa?
Riječ je o jednim jedinstvenim izborima na tlu cijelog kontinenta na kojima će birači kolektivno izabrati 720 zastupnika u EP. Ali, u suštini je riječ u nacionalnim izborima u 27 država sa pomalo različitim pravilima.
Što vam je država veća to imate više stolica u onoj poznatoj polukružnoj dvorani. Njemačka tako ima 96 mjesta, Francuska 81, dok Malta, Cipar i Luksemburg imaju samo po šest.
Građani glasaju za stranke čiji zastupnici potom čine parlamentarnu grupu sa zastupnicima istog političkog opredjeljenja iz drugih država. Na taj način, ako u Francuskoj glasate za stranku Renaissance predsjednika Emmanuela Macrona, glasate za zastupnike koji će u EP činiti nadnacionalnu grupu Renew Europe zajedno sa liberalima iz drugih država poput Danske ili Češke.
Da cijela stvar bude još više komplicirana, EP ima dva sjedišta – u Briselu i Strazburu – zbog čega zastupnici većinu komisijskog posla obave u Belgiji, a zasjedanja i glasanja uglavnom budu u Francuskoj. Koliko god da je to neefikasno i koliko god da je stalno putovanje loše za okoliš, ova praksa je zaštićena međunarodnim sporazumima i dobro dođe francuskim hotelijerima.
Kakva je veza između ovih izbora i izbora narednog rukovodstva EU?
Ono što je glavno jeste to da sljedeći šef Europske komisije – izvršnog tijela koje predlaže nove zakone EU – treba doći iz političke grupacije koja na ovim izborima osvoji najviše mjesta, a kandidat za tu poziciju niti ne mora biti izabrani parlamentarac.
Nakon izbora, novi saziv EP mora odobriti ili odbaciti nominacije za predsjednika EK i 26 komesara iz pojedinih članica koji će predvoditi Uniju u idućih pet godina. Iako Von der Leyen želi još jedan mandat i njena EPP ima otvoren put ka pobjedi, ono što joj je još potrebno jeste podrška europskih lidera poput Macrona, a onda počinje borba da se osigura neophodnih 361 glas za izbor u Parlamentu.
Komesari ili povjerenici (po jedno iz svake države-članice) vode računa o glavnim poljima europskih politika: globalnim trgovinskim sporazumima, subvencijama za poljoprivredu, kažnjavanjem tehnoloških giganata i mogućim proširenjem Unije. Parlament rado odbaci neke kandidate kako bi pokazao svoju moć, pa tako nakon izbora 2019. prvi prijedlozi za komesare iz Francuske, Mađarske i Rumunije nisu dobro prošli.
Šta rade europarlamentarci i koja je svrha EP?
Parlament je jedna od tri glavne institucije EU i jedina koja se bira direktno. Druge dvije su spomenuta Komisija kao izvršna grana, te Europsko vijeće gdje se sastaju ministri i premijeri država članica.
Ono što je zanimljivo za EP jeste to da, za razliku od državnih parlamenata, zastupnici ne mogu samostalno predlagati propise. To pravo pripada Komisiji koja koja predlaže nacrte novih zakona, što joj daje veliku moć. Zastupnici djeluju amandmanski i glasanjem o zakonima u cijelosti, i tu imaju prostor za pogađanje sa Vijećem i Komisijom.
Na EP se obično gleda kao na najslabiju od tri navedene institucije, koja često bude zanemarena u njihovim međusobnim pregovorima.
Šta se događa kad „MEP“ osvoji mandat?
Kada član ili članica Europskog parlamenta (MEP) osvoji mandat, oni se grupišu sa istomišljenicima iz drugih država i formiraju parlamentarne grupacije.
Trenutno ima sedam takvih grupacija: Ljevica, Socijalisti i demokrate, liberalna Renew Europe, Europska pučka partija, Europski konzervativci i reformisti, te grupa Identitet i demokratija.
Pobjednik izbora je grupacija sa najviše osvojenih mandata, a to je važno jer lideri prema europskim sporazumima imaju obavezu da uzmu rezultate u obzir prilikom isticanja kandidata za ulogu koja se smatra najmoćnijom – onu predsjednika Europske komisije.
Ukoliko EP odbije prvi prijedlog, Vijeće ima mjesec dana da iziđe sa novim imenom, iako se ovo nije nikad dogodilo i predstavljalo bi političku krizu Unije bez presedana.
Jasno, protivnici Ursule von der Leyen će reći da je konstrukcija „uzeti rezultate u obzir“ dosta labava, što ona stvarno i jeste. Međutim, svaki mandatar mora osigurati odobrenje Parlamenta od minimalno 361 glasa, tako da lideri država ne mogu tek tako kandidirati bilo koga.
Ko su glavni likovi?
U centru pažnje je Ursula von der Leyen, koja je na čelu EK od 2019. kada su je iz relativne anonimnosti izvukli francuski predsjednik Macron i tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel. Nekadašnja njemačka ministrica odbrane se sada nada drugom mandatu na platformi EPP o jačanju industrijske konkurentnosti i jačanja odbrambenih kapaciteta EU.
Pažnju treba obratiti i na njenog glavnog rivala – to je Nicolas Schmit koji je proveo kampanju krstareći kontinentom u nastojanju da se poveže sa glasačima socijalista i lijevog centra, zalažući se za stanogradnju, radnička prava i ne odstupajući od Zelenog plana. Schmit, odlazeći komesar iz Luksemburga, se često suzdržavao od napada na van der Leyen, koja mu je – na kraju krajeva – šefica. Međutim, imao je par tirada protiv njenog otvaranja ka saradnji sa krajnje desničarskom talijanskom premijerkom Giorgijom Meloni, te dogovora oko obuzdavanja migracija sa sjevernoafričkim autokratskim vođama.
U kampanji je bila dosta aktivna i trenutna predsjednica EP Roberta Metsola, predstavnica kršćanskih demokrata desnog centra sa Malte, posebno se trudeći da pridobije mlađe glasače. Ona je vodila napornu kampanju na Malti, koju trenutno potresaju korupcijski skandali vladajućih laburista. Ona se nada povratku na predsjedničku poziciju u parlamentu Unije, čak i u dosta snažnijoj ulozi.
Šta nas očekuje?
Ne samo da se čini kako će EPP ostvariti značajan uspjeh – naročito zahvaljujući njemačkoj CDU, španjolskoj Narodnoj partiji i irskoj Fine Geal – nego nas očekuje i rast desno od njih gdje se nalaze dvije grupacije tvrde desnice.
Ovo znači da težište novog saziva neće ići prema liberalima kao nakon 2019., nego prema EPP. Naravno, sve ovo važi pod pretpostavkom da se ostvare predviđanja na osnovu anketa.
Liberali, kao labava koalicija pod zastavom Renew Europe, bi mogli izgubiti neka mjesta, kao i Zeleni čiji talas od prije pet godina lagano slabi.
Dvije najjače snage u EP će i dalje ostati one koje odavno dominiraju Europom – narodnjaci i socijalisti – ali će se nastaviti historijski trend erozije njihove moći.
Što se tiče Zelenih, njihovo protivljenje najvažnijim zakonima EU – od velikog plana za subvencije do sporazuma o migracijama – u dobroj mjeri objašnjava zašto von der Leyen osjeća kako bi mogla sarađivati sa Meloni i njenim zastupnicima.
Ipak, ostaje problem sa brojkama jer joj je potrebna minimalno 361 ruka. Prema anketama, centristički blok EPP, socijalista i liberala bi joj mogao osigurati 402 glasa, ukoliko im ona ima nešto ponuditi zauzvrat. To baš i nije komotna većina, budući da je za rušenje većine potrebna pobuna od svega 10% njenih zastupnika.
U svakom slučaju, očekuje nas tijesna utrka i europski izbori su nakon svega jedan zanimljiv triler.
[Eddy Wax, POLITICO]
