1. Nikad kvalitetnije i izjednačenije prvenstvo
Otkako je 2016. godine završni turnir proširen sa 16 na 24 ekipe, uvijek bi se tu našla neka ekipa za koju bi se moglo reći kako je „zalutala na prvenstvo“ i čiji bi rezultati bili daleko ispred prosjeka. Tako, naprimjer, u Francuskoj 2016. godine Ukrajina u svojoj grupi nije uzela niti bod a u svakoj od preostalih pet grupa grupne faze posljednjeplasirana ekipa je imala samo jedan osvojeni bod. Četiri godine kasnije, čak su se dvije ekipe vratile kući bez bodova – Sjeverna Makedonija i Turska, a u pola grupa je pobjednik osvojio maksimalnih devet bodova (Italija, Belgija, Nizozemska).
Ove godine je samo Španjolska u svojoj grupi imala maksimalnih devet bodova, a nema niti jedne ekipe koja nije nekome „otkinula“ makar jedan bod. Škotska, Poljska, Albanija i Češka se vraćaju kući sa po jednim počasnim bodom, a koliko je turnir izjednačen govori i to da je po prvi put u historiji jedna ekipa ostala bez plasmana iako je u grupnoj fazi osvojila četiri boda! Bila je to Ukrajina koja je imala najgoru gol-razliku u grupi E u kojoj su svi imali po četiri boda, a sličan se rasplet mogao dogoditi i u grupi C da je Srbija kojim slučajem dala gol Englezima – u toj situaciji bi sve ekipe imale po tri boda, identičnu neutralnu gol razliku od 2:2, a o prolazu dalje bi odlučivali žuti kartoni.
2. Suđenje je iznad svih očekivanja
Kao rijetko koje drugo takmičenje, EURO 2024 protiče bez ikakvih sudačkih propusta vrijednih spomena. Naprotiv, suđenje je izvrsno, igra teče bez bespotrebnih sjeckanja, a pauze za odluke koje se donose pomoću VAR-a su puno kraće nego na posljednjem velikom nogometnom takmičenju, Mundijalu u Kataru, a o ligaškim utakmicama poput onih u Premiershipu da ni ne govorimo – na Euru ljudi već odigraju tri napada dok bi sudije u Engleskoj tek izvukle prvu liniju za procjenu ofsajda. I to pogrešno.
Zbog svega ovog nema ni onih suludih nadoknada vremena od po deset ili četrnaest minuta kakve smo gledali prije dvije godine, pa su vjerovatno u pravu oni – a svi znamo makar jednog takvog – koji ponavljaju da je europsko prvenstvo u svemu puno kvalitetnije i interesantnije od svjetskog. Spomenimo još i goal-line tehnologiju koja odavno funkcioniše besprijekorno, ali i onaj sjajan novi fazon koji bilježi dodire s loptom i predstavlja to poput EKG-a, a zbog čega je bez pogovora poništen onaj gol Lukakua Slovacima.
3. Euro na BHT je konačno gledljiv
Kritike na račun prijenosa i stručnih komentara su opće mjesto svakog velikog sportskog takmičenja, ali način na koji je BHT dočekao EURO 2024 ostavlja sve manje prostora za kritiku. Studio konačno izgleda moderno i ozbiljno, grafički prikaz statistika i taktičkih postavki je konačno na prihvatljivom nivou, partnerstvo sa SofaScore se sigurno isplati, a i stručni komentatori su daleko rječitiji i daleko manje oklijevaju da nam pokažu nešto od stručnosti zbog koje su pozvani u studio.
Sigurno je da nedostaje sporednih sadržaja, nekih stvari koje bi povećale interaktivnost i uključili gledatelje poput igara, reportaža ili dijela posvećenog Fantasy Footballu koji je zaludio dobar dio ljubitelja nogometa, ali to je nešto na čemu se može raditi u budućnosti. Ovaj Euro je za BHT sigurno korak naprijed i nadati se da će se to odraziti i na praćenje domaće lige u sezoni 2024/25.
4. Hej, Sloveni
Mršavi remi Hrvatske sa Australijom na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006., te ispadanje Hrvatske, Srbije i Crne Gore, Češke i Poljske u grupnoj fazi tog turnira neponovljivi Ivica Osim je lakonski prokomentarisao u dvije riječi i referencu na nekadašnju himnu: „Hej, Sloveni.“ Naime, u Njemačkoj je tada nastupilo pet reprezentacija iz slavenskih država, a dalje je prošla jedino Ukrajina sa Ševčenkom u punoj snazi, te Tunisom i Saudijskom Arabijom kao protivnicima u grupnoj fazi.
Osimov komentar je aktuelan i na ovom Euru, budući da od sedam slavenskih reprezentacija samo dvije idu dalje, pri čemu nijedna plasman nije ostvarila direktno, odnosno zauzimajući jedno od prva dva mjesta u svojoj grupi. Slovačka i Slovenija idu dalje kao dvije od četiri najbolje trećeplasirane ekipe, a čak i u tom rankingu su iza Nizozemske i Gruzije.
U četiri od šest grupa najlošije plasirane su ekipe iz slavenskih zemalja (Srbija, Poljska, Ukrajina i Češka) i one se vraćaju kući zajedno sa Hrvatskom. Dakle, od osam ekipa koje nisu uspjele proći dalje, njih pet su istočnoevropske slavenske zemlje, što možda ukazuje na razliku u kvaliteti u odnosu na Zapad, ali sigurno i na razlike u organizaciji, disciplini, prioritetima, motivaciji i pristupu – svemu onome na što je Osim aludirao u svojoj čuvenoj replici „Hej, Sloveni“.
5. Balkane moj
Sve to na što je Ivica Osim mislio obično najviše dođe do izražaja kod naših balkanskih reprezentacija. Uzbuđenje i arogancija sa kojom zemlje Balkana odlaze na takmičenja jedino se mogu mjeriti sa razočarenjem i bijesom sa kojima se sa njih znaju vratiti. Ta razlika između želja i mogućnosti rađa frustraciju koja se onda ispoljava po stadionima na koje se dolazi sa nacionalističkim simbolima, gdje se skandiraju uvredljivi i necivilizovani pokliči, što se sve prenosi u barove i na ulice, tako da je nemoguće da balkanske ekipe osramote svoje zemlje više nego što to čine njihovi navijači. Zanimljivo, čak ni navijači Ukrajine u kojoj se ratuje na tribine nisu donijeli poruke i simbole kakve su u svijet poslali ratoborni Balkanci, uvijek spremni da uplatom kazni poboljšaju budžet UEFA-e.
Balkanski mentalitet se ogleda i u ponašanju nakon ispadanja, pa je tako hrvatskoj javnosti sada neznalica trener koji joj je donio najveće uspjehe, a kriv je i sudija koji je produžio utakmicu za osam minuta isto kao da je znao da Talijanima baš ta osma minuta treba za izjednačenje. Nije pomoglo ni što je isti sudija bez oklijevanja svirao penal za Hrvatsku i što je u toj istoj nadoknadi Hrvatska zamalo otišla na 2:0 i što je ista ta ekipa i protiv Albanije primila gol u zadnjoj minuti nadoknade…
S druge strane, po povratku u Beograd je selektor Srbije Dragan Stojković napao novinare, vrijeđajući ih kako su samo čekali neuspjeh da bi udarali, pljuvali i vrijeđali. Ovakav odnos prema vlastitoj javnosti koja bi sigurno bila daleko sretnija da je slavila prolazak u drugi krug je najplastičniji prikaz mentaliteta koja u svakom vidi dvije stvari: ili neprijatelja ili nekog na koga može svaliti krivicu za svoj neuspjeh. Bez promjene kulture u kojoj su svi neprijatelji i u kojoj je uvijek neko drugi kriv Balkan će čvrsto ostati tamo gdje jeste.
