Postoji teorija da kada velike zvijezde umru, eksplodiraju kao supernove i rasprše elemente po svemiru. Ti elementi, poput vodonika ili željeza, postaju sastavni dio novih zvijezda, planeta, pa čak i živih bića. Na taj način, atomski sastav našeg tijela vodi nas do davno umrlih zvijezda.
Nije li to već po sebi poetično i veličanstveno? Da smo dio beskrajne svemirske priče, da u nama samima nosimo djelić čitavog univerzuma? Ali čovjek je često žrtva trenutne potrebe za utjehom i sigurnošću, traži hitna rješenja, idole i sustave vjerovanja koje može opipati i kojima može vjerovati sada i odmah.
Ironično, što više vjerujemo tim idolima ili idejama, oni postaju snažniji i veći u našim životima. Sveli smo se na situaciju poput obrnute Šredingerove mačke. Samo što se u tom eksperimentu kutija mora otvoriti da bi se vidjelo da li je mačka živa ili mrtva, dok kod ljudi vidimo da su zapravo živjeli tek kada umru i kad se poklopi sanduk.
Ljudi koji u očaju pribjegavaju vjerovanju u reinkarnaciju, stvaraju mi osjećaj procesa recikliranja plastične flaše. Zamislite da flašu ubacite u mašinu za reciklažu, ona biva smrvljena, pa se odvozi na lagere, gdje se sortiranjem odvaja i prebacuje u veće mašine koje je usitnjavaju u prah. Taj prah se potom topi i oblikuje u novu flašu.
Ali svaka nova flaša uvijek mora sadržavati barem jednu česticu plastike od originalne flaše tj. onoga što je nekad bila. Po tom bi nekako trebalo da bude i sa dušama. Reciklirana duša će da pamti sitnice iz prošlih života. Kroz beskonačno recikliranje, duša postaje sačinjena od milijardi sitnih fragmenata sjećanja iz prethodnih inkarnacija. Toliko prezasićena i umorna, da je vjerojatno otud izraz „napaćena duša“.
Kada vidite nekoga „bez duše“, možda je to posljedica te iscrpljujuće reciklaže, ili bolje rečeno reinkarnacije. S druge strane, nema te reciklaže koja je ugodna ili lijepa. Ipak, smrtnik će pribjeći svemu, pa čak i „kasapljenju“ duše, samo da bi je ponovno stavio u funkciju.
Naravno, to ne znači da će živjeti kao ista osoba sa tom prepravljenom i preobraženom dušom, ali sve je to bolje nego priznati da poslije smrti više nema ničega. I dok je svemir beskonačan, čovjek ga uporno pokušava da svede na obrazac koji razumije. Ali možda odgovor nije u tome da pronađemo smisao, već da shvatimo da smo „MI“ smisao koji se dogodio svemiru.
A duše? One će i dalje da se recikliraju, da se tope, presipaju, pune i prelaze iz jednog oblika u drugi. Valjda sve dok jednog dana, u beskonačnom povratku svega, ne postanu toliko svjesne svojih prethodnih verzija, da više ne mogu da budu bilo šta novo. Tada možda prestanu da budu duše. I postanu zvijezde. Stoga neka nas to podsjeća da, bez obzira na sve nesigurnosti i strahove, u nama će uvijek postojati trag zvijezda.
