Na sveopću radost i veselje, u petak 11. augusta nam je otvoren 29. Sarajevo Film Festival. Događaj godine u Sarajevu je počeo projekcijom filma „Kiss the Future“ koji je na zvaničnoj stranici festivala opisan riječima: „Ova neizbježno aktuelna priča o sarajevskom otporu tokom opsade grada 1990-ih prati gradsku alternativnu scenu, koja je koristila muziku i umjetnost kako bi izazvala promjene i privukla svjetsku pažnju, a poslijeratni koncert grupe U2 bio je proslava teško osvojene pobjede grada nad nacionalizmom.“
Na linkovanoj stranici ništa nije reklo zbog čega je riječ o neizbježno aktuelnoj priči a – ruku na srce – organizator se pobrinuo da se ni iz dešavanja prvog dana festivala to ničim ne nasluti. Iluzorno je očekivati da neko na press konferenciji idiličnu atmosferu naruši pitanjem šta to film „Kiss the Future“ čini aktuelnim i tako pokvari ustaljenu mantru o festivalu kao brandu, najznačajnijem događaju u regiji, Sarajevu kao kozmopolitskom centru svijeta i najboljim ćevapima u Univerzumu i šire.
Uz malo napora bi se moglo nagađati kako je film možda aktuelan zbog afirmacije umjetnosti kao modela otpora ili zbog solidarnosti i empatije prema žrtvama nasilja svake vrste, ali ničeg o toga nema u priči o otvaranju ovogodišnjeg Festivala. Solidarnost i empatija stanuju negdje drugo, a tema filma „Kiss the Future“ je u potpunosti iznevjerena samom projekcijom.
Tog dana je u Gradačcu surovom egzekucijom pucnjem iz devetmilimetarskog pištolja u čelo sa manje od metra udaljenosti ubijena Nizama Hećimović, majka jednogodišnjeg djeteta. Njeno ubistvo vjerovatno je vidjelo više ljudi nego što će ukupno biti publike na ovogodišnjem festivalu, a nakon ovog čina ubica je ubio još dvije nedužne osobe.
Ne treba otići u krajnost patetike pa lamentirati što se sa otvaranjem Festivala nastavilo po planu, što nije automatski proglašen dan žalosti, što je u gradu svirala muzika… Život ide dalje i to što u gradu ljudi šetaju i što muzika svira nije dokaz da ono što se tog dana dogodilo u Gradačcu nije svakoga temeljito uzdrmalo. Niko nema pravo očekivati da se jedan toliko dugo pripreman i velik događaj sa striktno određenim satnicama i detaljno organiziranom logistikom koja prati pojedine događaje jednostavno prekine.
Ali, moglo se učiniti bilo šta što bi opravdalo tu aktuelnost poruke prve projekcije. Bilo šta. Sasvim bi bilo dovoljno pomjeriti projekciju pet minuta i pozvati ljude da provedu tih pet minuta u kontemplaciji ili molitvi, da bar nelagoda te tišine dirne u svijest, te otkazati idiotski vatromet koji već godinama nije nikome zanimljiv i koji se u drugim prigodama ionako otkazuje zbog štetnog utjecaja na okoliš i kućne ljubimce. Pet minuta tišine i bez vatrometa, samo to bi bilo dovoljno da se ne sruši raspored Festivala a da se ipak pokaže zrno svijesti, solidarnosti i empatije uoči neizbježno aktuelne priče.
Na kraju krajeva, sve i da je tog dana Nermin Sulejmanović proveo dosadan petak u kojem nije ubio suprugu, dvojicu bivših poslovnih partnera a na kraju i sebe samog, pitanje aktuelnosti priče o otporu i solidarnosti bi ostalo u zraku – jer kome i čemu se to danas festival opire i kakvu solidarnost promovira i demonstrira? Pustimo sad propust da se solidarizira sa tragedijom u Gradačcu, ali kako je to promocija neizbježno aktuelne priče uspjela izbjeći trenutno najaktuelniju priču o otporu i propustiti iskazati solidarnost s njom?
Da, govorimo o aktuelnoj ruskoj agresiji na Ukrajinu koja ima višestruke sličnosti sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu zbog koje bi nam valjalo pokazati barem trag solidarnosti kakvu smo mi tražili i dobili od svijeta, o čemu i govori spomenuta neizbježno aktuelna priča. I da, govorimo o agresiji i barbarskom nasrtaju na ukrajinske gradove u nadi da jednog dana Ukrajinci neće pobjedu nad tim barbarizmom nazivati nekom pobjedom grada nad nekim maglovitim i neodređenim „nacionalizmom“, kako to danas iz nekog razloga čini sarajevski kulturno-umjetnički mainstream omalovažavajući težinu otpora iz devedesetih – i svog vlastitog i onog kojeg su pružili oni koji su odbranili taj grad.
Postoji li u Kijevu, ili nekom gradu kojeg trenutno zasipaju nacionalističke rakete neka alternativna scena kojoj je valjalo uputiti makar simboličnu poruku podrške? Da li tamo postoji neki grad koji odbija biti poražen i gdje, da citiramo najavu filma „Kiss the Future“, postoji dokaz da „usred strahota prozišlih iz najmračnijih poriva, muzika i umjetnost mogu biti čin pobune i otpora?“ Da li je taj grad možda Bakhmut u čijoj je blizini prije par mjeseci život izgubio novinar Arman Soldin, koji je kao beba izišao iz nacionalizmom opkoljenog Sarajeva da bi tridesetak godina poslije poginuo od nacionalizma u Ukrajini?
Kako je, u vražju mater, moguće da festival stvoren u ratu kao čin herojskog otpora i pobjede duha nad mecima i granatama danas nema sluha ni za metke u Gradačcu ni za granate u Bakhmutu? I čemu je onda „Kiss the Future“ posveta, o kakvoj neizbježno aktuelnoj priči govorimo – za koga je ona neizbježno aktuelna osim za ostatke tog otrcanog sarajevskog kulturnog mainstreama koji samodovoljno uživa u posvetama samom sebi?
Ali to su već pitanja koja bi pokvarila idilu te samodovoljnosti i samoživosti na koju se danas svelo nadahnuće iz devedesetih, kad je festival bio ideja a ne brend i kad je sarajevski kulturni mainstream stekao moralni kapital sa kojim se sada kocka. No, pustimo teška pitanja i držimo se mantre o centru svijeta i najboljim ćevapima u njemu. Samo živo i samoživo.
