OBJAVI.BA: Prošli ste put od dječaka-izbjeglice u Njemačkoj do šefa Delegacije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u svojoj domovini. Kako je počeo taj put?
CAMIĆ: Kao dječak od trinaest godina sam 1992. godine morao napustiti rodnu Bijeljinu i otići u izbjeglištvo. Kao izbjeglica sam najprije bio u Mađarskoj, pa u Slovačkoj, pa zatim u Austriji, pa u Nizozemskoj, da bismo na kraju dospjeli do prijatelja koji su živjeli u Düsseldorfu u Njemačkoj. Tu smo se prijavili kao izbjeglice i najprije jedno vrijeme proveli u prihvatnom kampu, da bismo na kraju ostali živjeti u tom gradu gdje sam završio i osnovnu i srednju školu, zatim fakultet i na kraju postdiplomski studij. Nakon što je moja porodica krajem devedesetih morala napustiti Njemačku, ja sam ostao jer mi se kao učenik generacije otvorila mogućnost studiranja. Na univerzitetu Heinrich Heine sam 2006. magistrirao političke nauke i historiju, i nakon toga sam par godina radio kao asistent na fakultetu.
OBJAVI.BA: Kako je na kraju došlo do povratka u domovinu? Je li odluka bila planirana ili spontana?
CAMIĆ: Najprije sam nekoliko godina radio u Ukrajini, Iraku i na Kosovu na međunarodnim posmatračkim misijama koje se odnose na provođenje izbora. Moj dugoročni cilj je uvijek bio da se vratim u Bosnu i Hercegovinu, ali sam čin povratka je bio neplaniran i spontan. Nakon zahtjevne misije u Iraku došao sam 2014. godine u Sarajevo da se u mirnijem okruženju malo odmorim i da radim na doktoratu koji se ticao kolektivnih identiteta na Balkanu.
Ali, bila je to izborna godina pa sam se zbog iskustva pridružio OSCE i ODIHR i tako se moj boravak u Bosni i Hercegovini sa par mjeseci produžio na par godina. Kad je došlo vrijeme da se vratim u Njemačku, na stranici posao.ba sam sasvim slučajno vidio oglas za otvorenu poziciju glasnogovornika u MKCK, aplicirao i tako definitivno ostao u BiH te u međuvremenu zasnovao porodicu i u potpunosti ostvario svoju želju da se vratim.
OBJAVI.BA: Sad ste jedini državljanin Bosne i Hercegovine na čelu delegacije jedne međunarodne organizacije u svojoj zemlji?
CAMIĆ: Da, prvo sam radio kao glasnogovornik Delegacije Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u Bosni i Hercegovini, zatim jedno vrijeme kao glasnogovornik i zamjenik šefa Delegacije, a od juna 2019. godine, dakle već pet godina, sam na dužnosti šefa Delegacije MKCK u BiH. Koliko ja znam, jedini sam Bosanac ili Hercegovac u takvoj ulozi – postoje možda neke međunarodne nevladine organizacije, ali ne postoji nijedna organizacija pri diplomatskom koru u kojoj je takav slučaj. Mi smo članica diplomatskog kora, odnosno diplomatska misija jer MKCK ima takav status.
OBJAVI.BA: Koliko vas je obilježilo izbjegličko iskustvo iz djetinjstva, šta ono danas predstavlja u vašem poslu?
CAMIĆ: Da, jako rano sam postao ono što nazivamo korisnikom Crvenog krsta i to je nešto što čovjek pamti cijelog života. Bila bi to super priča za čitatelje, ali ne bi bilo tačno kada bih rekao da mi je to iskustvo bilo motiv u životu. Međutim, ono što jeste tačno je da sa životnim iskustvom izbjeglice čovjek na rukovodećem mjestu u humanitarnoj organizaciji sigurno ima drugačiji pristup, i ja to primijetim u radu. Susretao sam se sa iskusnim ljudima koji decenijama rade u Komitetu – kako u sjedištu u Ženevi, tako i u brojnim humanitarnim žarištima – i koji često u različitim situacijama dolaze sa sličnim solucijama i prijedlozima. Ono što sam primijetio kod sebe je da uistinu imam drugačiju početnu poziciju u odnosu na njih i da je možda to iskustvo iz izbjeglišta zaslužno za neko moje razmišljanje „izvan kutije“. Ono je neophodno jer se svijet mijenja, i krize se mijenjaju i neophodno je mijenjati i humanitarni odgovor.
OBJAVI.BA: Šta se razlikuje u humanitarnom odgovoru danas u odnosu na ono što smo mi gledali devedesetih?
CAMIĆ: Evo vam jedan primjer. Tokom rata u BiH, MKCK je zajedno sa lokalnim Crvenim krstom prenio oko 18 miliona poruka Crvenog krsta, sjećamo ih se i danas, zar ne? Za jako mnogo ljudi, kada čuju gdje radim prva asocijacija budu upravo te poruke, jer su one tada bile glavno sredstvo komunikacije između porodica i prijatelja koje je rat razdvojio. Sada taj model postaje prevaziđen i ako želite da pomognete ljudima da ostvare komunikaciju trebate im pružiti internetsku vezu i mjesto gdje mogu napuniti mobilne telefone. Nažalost, promjene u tehnologiji je nekad teško pratiti jer to podrazumijeva promjenu pravila, procedura i to traži razmišljanje koje će te promjene što brže provesti u praksu. Ljudi koji su imali iskustvo da osjete stanje potrebe za što bržom i kvalitetnijom reakcijom su tu sigurno u prednosti.
OBJAVI.BA: Osim komunikacije, šta se još promijenilo a šta ostaje isto?
CAMIĆ: Promijenilo se puno stvari ali naš mandat je ostao isti – on je baziran na Ženevskim konvencijama i međunarodnom humanitarnom pravu. Promijenila se logistika, logistički lanci su unaprijeđeni, transport pomoći je danas daleko brži, distribucija je unaprijeđena, naravno u onoj mjeri u kojoj to zavisi od nas.
Međutim, još se jedna stvar promijenila a to je izloženost našeg osoblja dezinformacijama, govoru mržnje, diskreditaciji i drugim stvarima koje znatno otežavaju djelovanje. Veća je izloženost ciljanim napadima koji humanitarnim organizacijama otežavaju pristup tamo gdje su potrebne.
Mogućnost pristupa je ključna, i ono što nama omogućuje pristup jesu naši temeljni principi, naročito neutralnost, nezavisnost i nepristranost. Mi ne reagujemo kao neki drugi međunarodni akteri ili organizacije koje se bave ljudskim pravima a koji često i rano izlaze u medije. Naša akcija se najčešće svodi na povjerljiv dijalog sa stranama u sukobu, a povjerenje u nas se bazira upravo na principima na kojima djelujemo.
Ljudi koji donose odluke na terenu često nisu institucije i države nego jednostavno ljudi koji imaju oružje i kontrolišu neko područje. Ukoliko oni nemaju povjerenja u nas i ukoliko padnu pod dojam dezinformacija i diskreditacija puno će teže omogućiti pristup. A svjedočimo novim tehnologijama ratovanja, informacionim ratovima, pa iako se mijenjaju tehnologija i logistika, principi moraju ostati isti.
OBJAVI.BA: Ljudi često ne shvataju ove principe, naročito razliku između nepristranosti i neutralnosti. Slični principi bi trebali važiti i za medije i za humanitarne organizacije, ali da li ih ljudi razumiju?
CAMIĆ: Nepristranost ne treba miješati sa neutralnošću. Neutralnost podrazumijeva političku neutralnost. Nepristranost znači da resursi, odnosno pomoć, ide prvo tamo gdje su potrebe najveće i to je nešto što se u našem radu ne mijenja. Naravno, za ovo nam treba mogućnost pristupa koju sam spominjao i koja zavisi i od volje drugih aktera i njihovog povjerenja.
OBJAVI.BA: Šta je trenutni fokus djelovanja MKCK u našoj zemlji?
CAMIĆ: Ovdje se još uvijek suočavamo sa posljedicama oružanog sukoba. Naše operacije su puno manje ali tu je još uvijek, naprimjer, traganje za nestalim osobama, gdje i ovom prilikom treba podsjetiti da se u BiH još uvijek traga za oko 7,600 osoba koje su nestale tokom rata. Zatim, još uvijek je prisutan problem mina i neeksplodiranih sredstava – mi smo još uvijek jedna od zemalja koja je najviše kontaminirana minama. Takođe, MKCK još uvijek vodi brigu o određenim kategorijama zatvorenika, te pomažemo Društvu Crvenog krsta u BiH u jačanju njihovih kapaciteta, u njihovom razvoju i odgovoru na humanitarne potrebe.
OBJAVI.BA: O kakvim humanitarnim potrebama govorimo u tom smislu?
CAMIĆ: Naprimjer, govorimo o ljudima u pokretu. Oni ne potpadaju pod naš mandat, ali mi sa našim kolegama iz domaćeg Crvenog krsta pomažemo ljudima u pokretu da ostvare kontakt sa svojim porodicama, djelujemo u prevenciji u sprečavanju njihovih nestanaka, obilazimo one koji se nalaze u pritvoru… I na kraju, ono što radimo u svim zemljama u kojima smo prisutni je širenje svijesti o međunarodnom humanitarnom pravu. Pomažemo vlastima da implementiraju međunarodno humanitarno pravo u svoje domaće zakone, a vršimo i edukaciju – naprimjer, ovdje radimo sa Oružanim snagama BiH da osiguramo što manji rizik kršenja međunarodnog prava.
OBJAVI.BA: Maj je mjesec u kojem se obilježava više datuma značajnih za Crveni krst. Šta oni predstavljaju za vas?
CAMIĆ: Svjetski dan Crvenog krsta i crvenog polumjeseca se obilježava 8. maja, na rođendan Henryja Dunanta, osnivača i Međunarodnog komiteta i Pokreta Crvenog krsta. Jako puno nacionalnih društava sa nama obilježava cijelu tu sedmicu kao Sedmicu Crvenog krsta i to je nešto što je nama jako važno. Ovdje u Bosni i Hercegovini i generalno na Balkanu je za nas važan i Međunarodni dan nestalih, koji se obilježava 30. avgusta. Važno nam je da ljudi znaju da mi te dane ne obilježavamo zbog promocije, nego da tih dana spominjemo ono što radimo tokom cijele godine, da i tada djelujemo preventivno i upoznajemo ljude sa onim što radimo, da znaju zbog čega smo tu.
OBJAVI.BA: Prošle sedmice je obilježena i 32. godišnjica smrti delegata Međunarodnog komiteta Crvenog križa Frederica Mauricea koji je poginuo dok je pratio konvoj lijekova za građane opkoljenog Sarajeva.
CAMIĆ: Da, Frederic Maurice je, ustvari, trebao postati prvi šef Delegacije MKCK u BiH. Pogođen je dok je predvodio konvoj pomoći koji je trebao da uđe u Sarajevo 18. maja 1992. godine. Taj dan i ta sedmica se ove godine obilježavaju nakon sedmica i mjeseci u kojima je bilo dosta napada na humanitarne radnike.
Samo u proteklih osam mjeseci je u napadima u Gazi poginulo 18 pripadnika palestinskog Crvenog polumjeseca i jedan pripadnik MKCK. U Izraelu je poginulo petoro saradnika Crvene Davidove zvijezde. Prije sedam dana je dvoje naših kolega iz Međunarodnog komiteta ubijeno u Sudanu, a troje je ranjeno, dok je u Jemenu nedavno živote izgubilo dvoje saradnika jemenskog Crvenog polumjeseca. Napadi na humanitarne radnike su jako učestali i svaku situaciju treba iskoristiti da se digne svijest o tome da pripadnici Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca ne samo da pomažu ljudima, nego to često čine rizikujući vlastite živote.
