Robin McAlpine predvodi škotski think-tank Common Weal, a prenosimo njegov tekst o tome kako je porast političkog nasilja direktno povezan sa algoritmima na osnovu kojih funkcionišu društveni mediji.
Najnoviji politički atentat u SAD je ponovo usijao debatu o porastu političkog nasilja u svijetu. Nažalost, u središtu rasprave se nalazi ponašanje pojedinaca, iako bi fokus trebao biti na onome što potiče to ponašanje pojedinaca.
Kada kod velikog broja građana istovremeno narasta bijes, to nije rezultat nekog biološkog ili fizičkog faktora. Kada se u cijelom društvu može uočiti brza promjena ponašanja, to snažno ukazuje na utjecaj faktora iz okruženja.
Ovo nije samo stvar politike. Dok se glas političara možda snažnije čuje od većine drugih pa se zato nalaze u središtu pažnje, u isto vrijeme nastavnici, policija, ugostitelji, prijevoznici – cijelo društvo svjedoči povećanju agresivnosti, nasilja i nestabilnog ponašanja. Ova stvar je šira od same politike.
Štaviše, postoji puno uvjerljivih podataka koji ukazuju na to da se brza promjena u društvenom ponašanju poklapa sa izraženim padom mentalnog zdravlja – a i jedno i drugo stoji u korelaciji sa rastom društvenih medija.
Iz ovoga bi se na brzinu dalo zaključiti kako je riječ o posljedicama ponašanja kakvo smo razvili koristeći društvene medijske platforme, ali to objašnjenje nije ni izbliza dovoljno. I prije društvenih medija koji funkcionišu na osnovu algoritama postojalo je mnogo internetskih foruma, a koji nisu vodili ka bijesu i lošem ponašanju.
Ključ za sve leži u razvoju algoritama koji su rezultat uspona „ekonomije pažnje“, a do koje je doveo rast individualiziranog kapitalizma. Oni koji prodaju imaju sve veći i veći interes da nas izoliraju, da nas razdvoje, i da direktnu interakciju nemamo sa našim prijateljima, nego sa online aktivnostima koje donose komercijalnu dobit.
Ovo, naprimjer, može podrazumijevati da će usamljeni ljudi sjediti u svojim domovima i pretjerivati u trošenju kako bi se osjećali bolje. Može podrazumijevati i influensersku kulturu u kojoj nam ljudi prodaju ideal života kojeg ne možete postići i koji je uglavnom u startu iluzoran. Može značiti i to da će vas držati zakovanim za ekrane kako bi maksimalizirali količinu reklama kojima ste izloženi.
Sve ovo je ta „ekonomija pažnje“ – prezasićeno okruženje otuđenja i anomije (odsustvo ili pomanjkanje društvenih normi i obzira prilikom donošenja odluka, op. prir.). U takvom okruženju je važno samo da se bude viđen i da se nastavi biti viđen.
To je ono što je dovelo do razvoja algoritama kao metode kojom se maksimizira vaša interakcija sa ekranom. Posljedice su dvostruke – jedna od njih je fragmentacija usljed toga što manje vremena provodimo u nekim empatičnim relacijama sa drugima dok više vremena posvećujemo para-društvenim odnosima online, a druga je to što nas sve više privlače oni sadržaji koji nam mogu najduže zadržati pažnju.
Ispostavilo se da je ono što nam najduže drži pažnju snažna emocija, a nema snažnije i pouzdanije zaraznije emocije od ljutnje i bijesa. Algoritam koji će vas pokušati zadržati na platformi je onaj algoritam koji će vas usmjeriti u pravcu sadržaja koji vas čini sve ljutitijima i ljutitijima.
To nije bug ili greška u sistemu, to je njegova namjera i svrha.
Tražiti od ljudi da se jednostavno „izdignu iznad“ društvenog programiranja, onako kako to traže veoma snažne i slabo regulirane medijske kompanije – i tradicionalnih i društvenih medija – jeste nerealno. Na djelu je propaganda zasićenja i znamo da je nemoguće da ona ne utječe na ljude.
Ako koristite algoritam da biste odredili koji će se sadržaj gledati, onda donosite uređivačku odluku. A onda vas to čini medijskom kućom.
Postoje desetine stvari koje bismo trebali uraditi. Kao prvo, trebali bismo u živote ponovo uvesti društveni kontakt. Kad ste u društvu stvarnih ljudi uživo, to stimuliše empatiju te smanjuje agresivnost i anti-socijalno ponašanje. Isti efekt se postiže ako provodite vrijeme radeći stvari koje pružaju eudemoničan (dugotrajan i smislen) umjesto hedonističnog (kratkotrajan i površan) užitka. To postižemo i tako što u životu sebi dopustimo više relaksacije.
Ali, suštinski se trebamo uhvatiti u koštac sa ekonomijom pažnje. Povezivanje putem interneta i online zajednice mogu biti veoma ispunjujuće i pozitivno iskustvo. Algoritam je kreiran da tome stane na put.
Kad bismo htjeli ovaj problem brzo staviti pod kontrolu, nastavili bismo regulirati društvene platforme koje povezuju ljude kao forume, a ne kao medijske kuće* – sve dok ne koriste algoritme. Ako koristite algoritam da biste odredili koji će se sadržaj gledati, onda donosite uređivačku odluku. A onda vas to čini medijskom kućom.
Ako ste medijska kuća, onda ne možete prati ruke od rezultata vaših uredničkih odluka, pa to ne bi trebali moći ni oni koji koriste algoritme. Kad bi bili regulirani na isti način kao medijske kuće, njihov poslovni model ne bi bio održiv i to bi usmjerilo tržište društvenih medija nazad na platforme koje su u službi korisnika, a ne oglašivača.
Također, ovo bi odigralo ogromnu ulogu u smanjenju bijesa i nasilja u našem društvu.
*u izvornom tekstu je korišten izraz „publisher“ koji bi u doslovnom prijevodu kao „izdavač“ više asocirao na književno izdavaštvo, te je stoga upotrijebljen prilagođeni prijevod „medijska kuća“ kako bi se zadržala i istaknula autorova poanta (op. prir.)
