Prošlog je petka naša javnost razgaljena simpatičnim videom na kojem je zabilježena posjeta predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika jednom vrtiću. Ovakvi sadržaji su obično proizvod brižljivo organiziranih PR-događaja kakav je trebao biti i Dodikovo druženje sa mališanima, ali tu i tamo se desi i neki nepredvidiv incident kojeg je teško kontrolirati i zbog kojeg PR-savjetnici danima gutaju knedle.
Ko je, recimo, mogao pretpostaviti da će se u špaliru vrtićke djece koja su dočekala predsjednika naći i jedan dječak koji će baš tu priliku iskoristiti da demonstrira uspješnost odgojnih metoda koje kod djece potiču ekspresivnost, kreativnost, istinoljubivost i samopouzdanje? Vjerovatno će ostati nepoznato da li su ključnu ulogu u tome imale vaspitačice, roditelji, izdajnička opozicija, političko Sarajevo ili frustrirani ambasadori, ali dječakovo „Đe si, lopov!“ ostaće upamćeno kao vjerovatno najneugodniji trenutak u Dodikovoj političkoj karijeri.
Šta zna dijete šta je Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS
Navikao je Dodik vrijeđati i biti vrijeđan, ali situacija gdje ga proziva petogodišnjak kojeg ne može optužiti za plaćeništvo ili nešto slično tome je za lidera SNSD-a nova i neočekivana. Protiv toga ne pomažu represivne mjere jer – šta zna dijete šta je Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS? Djeci su ta ograničenja slobode koja nameću odrasli uglavnom neshvatljiva, kako danas tako i u davna vremena Hansa Kristijana Andersena i njegovog dječaka koji je vikao „Car je go!“
Upravo su to poređenje iskoristili brojni mediji koji su malog provokatora uporedili sa onim iz Andersenove bajke, samo što su pritom – jednako kao i Andersen – olako zaboravili kako je i neodjeven car uz svu neugodnost koju javna obnaženost sa sobom nosi još uvijek jednako car. Pouka Andersenove bajke je da dječja nevinost i naivnost mogu posramiti proračunatost i snishodljivost odraslih, ali ni kod Andersena car osim rumenila u obrazima ne trpi nikakve druge posljedice svoje arogancije i raskalašenosti – baš kao što ih neće trpjeti ni Dodik. Dapače, bajka završava prije nego što smo mogli saznati da li su roditelji dječaka koji je vikao „Car je go!“ bili kažnjeni ili sebi uskratili neku društvenu privilegiju kako se može desiti roditeljima dječaka koji je vikao „Đe si, lopov!“
I tu dolazimo do glavnog problema zbog kojeg se Dodik, iako demokratski izabran funkcioner, može ponašati kao de facto car Republike Srpske, a to je snishodljivost svih koji imaju posla s njim i koji su uvijek spremni igrati onako kako on svira. Svi su zbog nekog svog interesa uvijek uz Dodika kad mu to bude potrebno. Dodik nema opoziciju nego političke protivnike koje redovno nadigra upravo zbog toga što su mu uvijek bili samo slabi politički protivnici a nikad ozbiljna suštinska opozicija njegovom svjetonazoru.
Dodik između odsustva opozicije i nepostojanja sankcija
Dodik nema ni koalicione partnere nego slabe političke figure koje otvoreno vrijeđa i omalovažava dok god su oni spremni biti dijelom njegove predstave i zauzvrat dobiti svoj komadić u raspodjeli vlasti. On protiv sebe nema ni ozbiljno pravosuđe jer ga ono goni zbog patetičnih optužbi za nepoštovanje visokog predstavnika dok prelazi preko upropaštenih banaka, sumnjivo stečenih nekretnina i brojnih indicija koje ukazuju na korupciju.
Ni u međunarodnim strukturama on nema neprijatelje, koliko god se na to žalio. Dok nastavlja sa destruktivnim političkim djelovanjem, visoki predstavnik ne reaguje a Europska unija se upinje da bilo kakav sitni progres u pauzama između blokada proglasi uspjehom pa da vlast u kojoj je Dodik učestvovao nagradi najprije kandidatskim statusom a zatim i mogućim otvaranjem pregovora sa Unijom. Nije bez razloga ni to što je između dječjeg „Đe si, lopov!“ i dolaska predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen Dodik ponovo lansirao priču o ujedinjenju Srbije, Crne Gore i RS koja je nespojiva sa svim što EU očekuje od ovog regiona.
Nisu djeca studenti i profesori da šute
Zato je možda u cijeloj priči o Dodikovoj posjeti vrtićkoj djeci najzabavniji pokušaj članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović da sa povika „Đe si, lopov!“ pažnju skrene pitanjem „Jeste li se vi već upisali na fakultet?“ upućenim djeci. Ako zanemarimo činjenicu kako petogodišnjaci teško da mogu razumjeti šta je to fakultet, zanimljivo je zašto je Cvijanović na pamet palo baš visoko obrazovanje i je li to rezultat nekog procesa na subliminalnom nivou.
Naravno da djeca nisu upisala fakultet, ali Cvijanovićki je to jasno već samim tim što postavljaju neugodna pitanja. Da su upisala fakultete, djeca bi kao i cijela akademska zajednica šutjela i gledala svoja posla, zaboravljajući neugodna pitanja zbog kojih bi se moglo ostati bez nekog uhljebljenja. Da su upisala fakultete, djeca ne bi vikala „Đe si, lopov!“ nego je vjerovatnije da bi stajala iza transparenta poput onog koji kaže „I mi smo porodica Milorada Dodika!“
I zato, koliko god se javnost zabavljala time što je jedno dijete Miloradu Dodiku u lice reklo ono što bi mu milion ljudi željelo reći, ostaje činjenica da to nije posao tog djeteta i da Dodik tom preostalom milionu određuje šta se smije reći i gdje se to može reći. Možda zaslugom jednog djeteta car jeste go, ali zasluga je hiljada studenata, profesora, službenika, privrednika, radnika, političkih protivnika, koalicionih partnera i korumpiranih diplomata što će on još jako dugo ostati – car.
