Dekolonizacija, nekoć sinonim za oslobađanje kolonija i razgradnju kolonijalnog sistema, posebno šezdesetih godina prošlog stoljeća, danas se pretvorila u višeslojnu globalnu diskusiju koja obuhvata, između ostalog, kulturu, ekonomiju, obrazovanje i politiku. Ali šta dekolonizacija znači u 21. stoljeću, kada su kolonijalne sile prošlost, a ne sadašnjost (i koliko je ovo istina)?
Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća bile su doba revolucije i dekolonizacije. Brojne afričke i azijske zemlje izborile su nezavisnost kroz ratove, pregovore i građanski otpor. Primjerice, Indija i Pakistan izborili su nezavisnost nenasilnim otporom, dok je Alžir 1962. godine stekao slobodu kroz krvavi rat protiv Francuske. No, politička suverenost nije svima donijela ekonomski prosperitet. Mnoge bivše kolonije i dalje su ekonomski ovisne o svojim nekadašnjim kolonizatorima, što je dovelo do pojave neokolonijalizma. Paralelno s prepoznavanjem pojave i opstanka trenda neokolonijalizma, javlja se i novi vid dekolonizacije. Naime, dekolonizacija više nije ograničena na granice država, ona je sada u muzejima, školama, univerzitetima. Pokreti poput Rhodes Must Fall u Južnoj Africi i Ujedinjenom Kraljevstvu pokrenuli su pitanja o simbolima kolonijalne prošlosti – trebaju li kipovi kolonijalnih figura poput Cecila Rhodesa ostati na javnim mjestima? Na univerzitetima, dekolonizacija znači preispitivanje kurikuluma i uključivanje glasova koji dolaze iz područja van zapadnih intelektualnih tradicija, odnosno s globalnog Juga. No, i ovaj koncept može biti problematičan. U Indiji, na primjer, vlada Narendre Modija koristi kulturnu dekolonizaciju kako bi marginalizirala historijski važan utjecaj muslimanske zajednice i engleskog jezika, promovirajući hindutva ideologiju. Ovo je jedan od primjera korištenja dekolonizacije kao političkog alata koji može narušiti primarnu svrhu dekolonizirajućih praksi.
Između ideala i stvarnosti
Iako je dekolonizacija postala popularna tema, njezini rezultati često su razočaravajući. Mnogi smatraju da ona služi više kao simboličan čin nego stvarna transformacija. Ipak, njezina prisutnost u javnom diskursu otvara prostor novim načinima promišljanja. Dekolonizacija možda nikada neće potpuno ispuniti obećanja političkih oslobodilačkih pokreta iz prošlog stoljeća, ali ostaje snažan alat za borbu protiv nepravde. Kako ćemo je koristiti, ovisi o svima nama. Dekolonizacija nije samo historijski trenutak oslobađanja Alžira ili Indije. Ona podrazumijeva proces individualnog i kolektivnog oslobađanja od struktura i sistema koji osnažuju nejednakost i nepravdu. Frantz Fanon, u svojoj analizi kolonijalizma, naglašava da je kolonijalizam totalni projekat, koji ne ostavlja nijedan dio ljudskih života netaknutim, što bi značilo da oslobođenje mora biti višestruko. Ovo uključuje i psihološko oslobođenje – povratak samopouzdanja i dostojanstva koloniziranim narodima. Danas, dekolonizacija nije završena priča, nego tekući proces prepoznavanja i ispravljanja nepravde i disbalansa u odnosima moći u kulturi, ekonomiji i društvu. No, svjesni novih primjera kolonizacije pod plaštom međunarodnog razvoja – moramo reagirati na vrijeme. Kao što Fanon kaže, oslobođenje nije puki kraj dominacije, već stvaranje novog, humanijeg društva. Ovaj proces zahtijeva hrabrost i odlučnost, ali i pruža nadu u formiranje svijeta u kojem pravda i sloboda nisu privilegija nekolicine, već pravo svih.
