Piše: Vladimir Andrle
U maju 2020. godine u bosanskohercegovačkom društvu razvila se polemika oko održavanja svete mise za vojnike i civile ubijene u austrijskom Bleiburgu krajem Drugog svjetskog rata u Sarajevu – gradu u kojem je u to vrijeme zbog ustaške ideologije jevrejska zajednica desetkovana, a čije su posljedice i danas vidljive.
Polemika u vezi sa održavanjem ovog događaja u velikoj je mjeri polarizovala bh. društvo stavljajući akcenat na to da li treba ili ne treba dopustiti organizovanje svete mise za ubijene u Bleiburgu, čime su oni koji su zagovarali da se misa ne smije održati udarili direktno na slobodu prakticiranja vjere i uvjerenja – što je nedopustivo.
Međutim, sveta misa nije problem u polemici oko organizacije ovakvog događaja – problem je u činjenici da je organizator bio Počasni bleiburški vod (PBV).
PBV je proustaška organizacija čiji su osnivači zločinci koji su učestvovali i zagovarali eliminaciju Jevreja, Srba i Roma, kao i svih drugih politički nepodobnih tokom Drugog svjetskog rata. Ideali te organizacije su upravo u obnovi endehazije – zločinačke kreacije koja je služila kao fabrika smrti za Jevreje, Srbe, Rome i sve druge politički nepodobne.
U emigrantskom časopisu Drina (br. 1/1953), Ante Mikrut, zamjenik glavnog organizatora prvog većeg okupljanja na Bleiburgu 1952. godine, je, između ostalog, rekao:
„…U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i skupine se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz crkve, duboko smo bili osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali. Na Bleiburškom polju pali su mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo učinili, izdali bismo ideale zbog kojih su oni pobijeni…“
I mislim da ovaj dio njegovog govora predstavlja eklatantan primjer onoga čemu Počasni bleiburški vod teži.
Tri godine nakon događaja u Sarajevu, 28. maja 2023. godine, ova organizacija opet dolazi u Bosnu i Hercegovinu, u Stolac, da izaziva nemir među svim onima čiji su srodnici bili žrtve fašističkih ideologija na prostoru Bosne i Hercegovine.
I ne, u ovom tekstu ne osporavam pravo katolicima i Hrvatima da se mole za duše ubijenih u Bleiburgu i na putu kroz Sloveniju jer sami Bog zna da su duše tih ustaških (i drugih) vojnika i časnika okupirane zlom i tamom, te im je molitva potrebna. Ali itekako je bitno da se nad tim događajem ne vijori ustaški barjak pod kojim djeluje PBV.
Na ovom slučaju možemo postaviti dva bitna pitanja.
Koje su odgovornosti organizacija civilnog društva u promociji društvene kohezije?
Da li vlasti treba da zabrane djelovanje organizacija poput PBV-a?
Pokušat ću dati odgovor i krenut ću od drugog pitanja – da, itekako treba. Vlasti se moraju aktivno posvetiti kreiranju društva u kojem organizacije ovog tipa neće imati mogućnost da postoje i promovišu društvenu polarizaciju svojim djelovanjem. Jer PBV, Srbska čast, Vjera Narod Država, ravnogorski pokret i sl. su organizacije koje uništavaju društvo u cjelini.
S druge strane, organizacije civilnog društva jesu dužne da učestvuju u kreiranju društvene kohezije između svih sudionika u društvu i to treba da bude jedan od značajnijih ciljeva djelovanja organizacija. Moraju jer većina OCD-a se djelimično ili u potpunosti finansiraju iz budžeta koji pune svi oni koji su poreski obaveznici, ali i radi kreiranja promocije civilizovanih narativa i promjene društvene paradigme u kojem se bh. društvo trenutno nalazi.
