„Dobro jutro, komšija! Bojkotujemo li danas?“
Prošli petak mi je započeo ovim pitanjem kojeg mi je na stubištu postavila komšinica.
„Dobro jutro – bojkotujemo! Jašta nego bojkotujemo“, nasmijao sam se na šta je ona konspirativno klimnula glavom kao da smo upravo razmijenili postere Beatlesa usred Istočnog Berlina.
I tog dana je među ljudima vladala upravo takva atmosfera – zavjerenička. Možda umišljam, ali u zraku se osjećalo da se nešto dešava, osjećala se klima zajedništva kakvu odavno nisam namirisao. Na poslu su svi donijeli hranu od kuće, spojili smo stolove u najvećoj prostoriji i zajedno ručali vjerovatno najslađi obrok u dugo vremena.
„Ne damo vam pare“, bila je naša zajednička poruka i hashtag – #NeDamoVamPare – pod kojim smo na društvenim medijima dijelili slike, statuse i komentare vezane za bojkot trgovina koji je tog petka ujedinio građane Bosne i Hercegovine. Negdje više, negdje manje, ali bojkot se jasno osjetio.
Zagledali smo parkinge ispred tržnih centara – bili su prazni. Ulazili smo k’o fol nekim poslom u trgovačke centre – bili su prazni. Gledali smo na društvenim medijima fotografije marketa tog dana – bili su prazni. Gledali smo televizijske priloge i čitali članke o bojkotu – i u tim izvještajima sa lica mjesta marketi, trgovine i tržni centri su bili prazni.
Međutim, podaci federalne porezne uprave su kazali kako je ukupni promet u trgovinama na dan bojkota, 31. januar bio nešto veći od četvrt milijarde maraka! Preciznije, ukupan promet je prema poreznicima iznosio 251 milion i 579 hiljada KM. „U sklopu toga u sektoru trgovinske djelatnosti promet je iznosio 101 milion i 908 hiljada KM“, rečeno nam je.
Sedam dana ranije, dakle 24. januara ukupni promet je iznosio 175 miliona i 927 hiljada KM, dok je promet u sektoru trgovinske djelatnosti iznosio 92 miliona i 287 hiljada KM. Svi su se pitali šta je sad ovo i kako je moguće da na dan bojkota promet bude veći nego sedmicu ranije! Tim prije što govorimo o zadnjem danu mjeseca koji se onako sa fiskalne strane čovjeku najviše otegne.
Naime, 21. januara je bio takozvani Blue Monday, navodno najdepresivniji dan u godini. Dio razloga za njegovu depresivnost jeste i stanje na računima koji su prazni što zbog potrošnje tokom blagdana to i zbog udaljenosti od iduće plate. Pa, ako je 21. januar bio najdepresivniji, onda je 31. bio ultramegagigadepresivan – bar sa te finansijske strane čemu smo vjerovatno svi svjedoci. No, prema podacima koji su nam ponuđeni, tog 31. januara nije bilo traga našem kokuzluku nego smo trošili k’o da je Black Friday, a ne Boycott Friday.
Džaba slike, džaba video-prilozi, džaba ono što smo vidjeli vlastitim očima – brojke i statistika kažu drugačije.
Ali, nije bez razloga Mark Twain fino rekao još prije 150 godina: „Postoje laž, prokleta laž, i statistika.“
Moguće da je istina da je ukupan promet robe na papiru bio veći, ali eksperti su lijepo objasnili kako je isto tako moguće da su 31. januara proknjižene brojne fakture koje su bile na čekanju – iako su kućni budžeti zadnjeg dana u mjesecu prazni, brojni poslovni subjekti baš tog zadnjeg dana u mjesecu fakturišu račune koje onda registruje Porezna uprava.
Ko će ga znati, možda su trgovačke kompanije brojne fakture baš namjerno ostavile za taj dan kako bi se prividno umanjio efekt bojkota? Dobro, tu već ulazimo u domen nagađanja i zavjera, ali jedini način da znamo da li je bojkot uspio ili nije (osim što smo svojim rođenim očima vidjeli da je definitivno uspio) jeste da porezni autoritet objavi tačne podatke o prometu u trgovačkim lancima i prodavnicama roba široke potrošnje, o čemu možemo samo sanjati.
Takav pucanj u spregu vlasti i trgovačkih lanaca nećemo vidjeti. Najbolje do čega je ta osovina došla jeste zaključavanje novih 50 artikala, kao da građani žele neki status quo umjesto sniženja cijena! A na kraju krajeva, sam ministar trgovine je na dan bojkota priznao kako su cijene koje su ranije bile zaključane u nekim trgovinama pronažene i za 25% više u odnosu na dogovor, na osnovu čega je jasno kako je riječ o populističkoj mjeri bez efekta, te kako je jasno da ključ zaključanih cijena (kao i svega drugog) nije u rukama vlade nego krupnog kapitala.
No, vratimo se navodnom neuspjehu bojkota. Podaci iz susjedne Hrvatske govore da je tamošnji bojkot bio itekako osjetan, pa uprkos kreativnim načinima prezentacije statističkih podataka nema razloga da mislimo da je kod nas bilo drugačije. Na kraju krajeva, razumu bi bilo prihvatljivo da je bojkot bio relativno neuspješan i da je pad prometa bio u jednocifrenim postocima, ali samo sulud čovjek može povjerovati da je u danu praznih radnji promet bio preko 40% veći i da je svaki onaj rijetki kupac baš tog kokuznog dana trošio za desetoricu!
Pa, postoji samo jedan način da ovo provjerimo. Svaki čestit eksperiment treba ponoviti više puta kako bi bio vjerodostojan i kako bismo se uvjerili da njegov ishod nije slučajnost. Tako je i sa bojkotom. Idemo ga ponoviti nekoliko petaka u nizu pa da vidimo šta će biti kad porezna uprava sravni rezultate sedmog, četrnaestog, dvadeset prvog i dvadeset osmog februara. Tek ako se zainatimo i budemo dosljedni u provođenju ovog eksperimenta možemo znati da li on ima učinka ili nema, najlakše je biti ravnodušan i nasjesti na jedan izvještaj poreznika i nekoliko plaćenih tekstova na portalima.
Na kraju krajeva, ako je taj bojkot tako neuspješan, ako je promet na dan bojkota tako velik i ako je to tako profitabilno za trgovačke lance – onda nema razloga da im se ideja bojkota ne sviđa! Bojkotujmo ovoga petka na radost trgovačkih lanaca i zadovoljstvo porezne uprave. Istrajmo u bojkotu i sačekajmo rezultate nakon nekoliko sedmica.
Ako i tada porezna uprava bude u pravu, onda blago nama svima – i trgovcima i građanima i vlastima! Biće to dokaz da živimo u državi blagostanja.
Pročitajte još – RJEŠENJE ZA VISOKE CIJENE: Ne damo vam pare!
