Bosanski Petrovac je mjesto koje je dalo impresivan broj likovnih umjetnika, vjerovatno kao nijedno drugo u regiji ukoliko broj i značaj petrovačkih slikara posmatramo srazmjerno veličini ovog gradića. Dvojica od njih, Mersad Berber i Jovan Bijelić se smatraju velikanima grada, ali tu je i čitav niz drugih autora vrijednih isticanja.
Petrovačko porijeklo ima i Dževad Hozo, koji je zajedno sa Berberom i Borislavom Aleksićem bio jedan od osnivača odsjeka za grafiku na sarajevskoj Akademiji likovnih nauka. I danas postoji čitav niz zapaženih umjetnika iz ovog grada, kakav je naprimjer Marko Stupar, jedan od najpriznatijih savremenih slikara u Parizu, a Petrovčanin je bio i Muhamed Kulenović, prvi akademski slikar iz bošnjačkog naroda, inače brat pisca Skendera Kulenovića.
Iz takvog miljea dolazi i Boško Jeličić, majstor čudesne moderne tehnike slikanja akrilnim bojama na staklu uz upotrebu epoksi smola. Uz obilnu upotrebu svjetlucavih zlatnih nijansi koje u sjećanje prizivaju njegovog zemljaka Berbera, Jeličić stvara jedinstvena djela očaravajućeg trodimenzionalnog efekta, koja djeluju poput svojevrsnih vedrih fantazmagorija u ateljeu u njegovom porodičnom domu u selu Vrtoče na putu između Bosanskog Petrovca i Bihaća.
„Znatiželja čovjeka odvede u svijet, u potrazi za boljim mjestom pod suncem. Nakon mnogo godina shvatio sam da mene sunce najljepše i najtoplije grije ovdje, u ovom mom mjestu gdje sam odrastao“, govori umjetnik o svojoj odluci da se nakon decenija provedenih u Beogradu, Novom Sadu i Banjoj Luci vrati u Bosanski Petrovac i u potpunosti posveti umjetnosti.
U Banjoj Luci posjeduje uspješan posao kojeg je prebacio mlađim članovima porodice, a on se zaputio u Vrtoče, u kuću u kojoj je odrastao i njegov otac, omiljeni petrovački profesor i kasniji načelnik općine Vid Jeličić. „Uzeo sam najgori automobil kojeg smo u porodici imali, oprostio se sa biznisom i sad sam tu“, smije se Boško.
Kako kaže, došao je na mjesto gdje je prvi put udahnuo vazduh, gdje dobija inspiraciju i mir. U Vrtoču diše slobodu, dodiruje prirodu i otvara um prema umjetnosti i slikanju.
„Tajna sreće je u slobodi, a tajna slobode u hrabrosti. To je misao koja me vodi i koju ponavljam na svakom koraku, to je moj životni slogan“, kaže.
Iz te slobode stvara, igra se staklom, bojama i smolama i kreira neobična i apstraktna djela koja odišu bogatsvom boja koja stvara dojam prefinjenosti.
Svako ko posjeti Boškov atelje, iz njega nosi osjećaj slobode i potpune posvećenosti umjetnosti. Taj osjećaj je i on sam po prvi put osjetio za vrijeme pandemije kad je iz grada otišao na selo, naglo usporio životni tempo i, kako kaže, ponovo se povezao sa samim sobom. Otad je sanjao samo o povratku u Vrtoče, što je nedavno pretočio u stvarnost.
Rezultat toga su i brojna djela koja počinje izlagati. U pripremi su brojne izložbe a prva u nizu biće otvorena za dva dana – u subotu, 26. aprila u galeriji MIR Concept Store u Briselu. Ova galerija je u vlasništvu Banjalučanina Adema Pobrića sa kojim Boška veže veliko prijateljstvo kakvo se može razviti samo između ljudi koji funkcionišu na istim talasnim dužinama.
Briselska izložba je i prodajnog karaktera, ali Boško se ne opterećuje previše prodajom svojih djela.
„Zapamtite, novac dođe i prođe. Prava tajna sreće je slobodi, a tajna slobode je u hrabrosti“, ponavlja svoj životni slogan slikar sa polja podno planine Osječenice.
