BORIS LALIĆ: Ekologijom protiv prirode i društva

    Ekologiju ljudi često brkaju sa nečim što se zove “zaštita okoliša”, ta je zabluda tako česta da se više niko ni ne obazire kad zaštitu okoliša nazivamo ekologijom. Prava je istina da ekologija jeste jedna prilično razgranata prirodna nauka, a njena otkrića u najvećoj mjeri služe kako bi se donijele najbolje mjere za zaštitu okoliša u određenoj sredini. No, jezik je živa materija, a Sizifov posao je ispravljati ono što u njemu zaživi, pa neka i nama naše zaštite okoliša pod imenom ekologija, jer to, na kraju krajeva, nije ni toliko važno, važne su sve one pametne i dobre aktivnosti koje se pod tom zabludom sprovode.

    U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se nauka često kalupi na nenaučni i koristoljubivi pogled na svijet onih koji su na vlasti, misinterpretacija ekologije podignuta je na viši nivo. Svako nađe svoju nit prava, da isplete od nje debelo uže nepravde, reče jedne prilike Tolstoj, a to naši vladari kao da su negdje čuli, pa kad je na red došla ekologija, ispala su iz nje uglavnom ona rješenja koja su štetna i po prirodu, i po društvo, no zato korisna bogatim pojedincima, koji su u “ekološkoj proizvodnji” pronašli traženu nit, od koje su zatim ispleli savršenu, zakonom osiguranu nepravdu, čiji smo dio svi mi koji plaćamo račune za struju, jer smo primorani plaćati dodatnu naknadu za struju iz obnovljivih izvora.

    Ta “savršena nepravda” stane cijela u dvije riječi: mini hidrocentrala. Za ljude sa puno para, koji gledaju kako da ih naprave još, “ekološka” proizvodnja struje jedan je od najboljih mogućih biznisa, jer tu je plasman cjelokupne proizvodnje zagarantovan, a uz cijene veće od tržišnih, kao i subvencije nezadovoljnih građana. Drugim riječima, mini hidrocentrale u Bosni su plastičan primjer kako nema te nauke, aktivnosti ljudskog duha uopšteno, koja se uz malo pokvarenosti ne bi dala nasaditi naopačke i pustiti da ide u suprotnom smjeru, sve do samog poništenja svrhe i pretvaranja u pojavu dijametralno suprotnu od onoga za šta se izdaje.

    Priča oko izgradnje mini hidrocentrala u BiH započela je 2005. godine, sa potpisivanjem ugovora o uspostavi  Energetske zajednice sa EU. Ugovor je potpisan između Bosne i Hercegovine, Evropske unije i još sedam zemalja: Albanije, Hrvatske, Srbije, Rumunije, Bugarske, Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Cilj ovog ugovora bio je da se povećaju domaća i strana ulaganja u obnovljive izvore električne energije i tako zaštiti okoliš, a uz to da se i stvore nova radna mjesta.

    Da u tome nešto što škripi, moglo se vidjeti već po tome što su se oba naša entiteta brzo dogovorila oko načina realizacije ovog ugovora, što inače nije slučaj u dogovorima između naših entitetskih vlasti.

    Doneseni su novi zakoni i akcioni planovi, koji su trebali, do 2020. godine, dovesti do toga da 40% električne energije proizvedene u našoj zemlji dolazi iz obnovljivih izvora. Da bi se to i postiglo, vlasti su odlučile poći putem pogodnosti i podsticaja za proizvođače.

    Poslije toga uslijedilo je potpisivanje ugovora, između entitetskih vlasti i uglavnom privatnih firmi, koje su dobile pismene garancije na dvanaest godina u FBiH i petnaest u RS-u, da će njihova struja biti otkupljena od strane državnih elektrodistribucija, a po cijeni većoj nego što prodaju elektrodistribucije same, i bez obzira na tržišne promjene.

    Tu nije došao kraj dobročinstvima prema našim ekološki osviještenim privatnicima, jer pored garantovane bolje cijene, tu su i podsticaji u gotovom novcu, kog već petnaest godina i više izdvajaju građani, od kojih većina do dana današnjeg nije toga postala ni svjesna, iako na računu fino piše – “naknada za obnovljive izvore”, i ispod toga iznos. Što se više izdaju koncesione dozvole privatnicima, to građani više moraju dati iz vlastitog džepa. Ti se ugovori ne odnose samo na mini hidroelektrane, nego i na druge oblike “ekoloških” elektrana.

    Da su mini hidroelektrane sve, samo ne ekološke (sjetimo se da je ekologija nauka čija se saznanja primjenjuju na  zaštitu okoliša), to smo imali prilike vidjeti u proteklih petnaestak godina, u kojih je zločin prema našoj prirodi porastao do tih razmjera da ga je primijetio i jedan Leonardo di Caprio, koji je tada podržao organizacije koje se bore protiv izgradnje MHE.

    Presušene i zagađene rijeke, pomor ribe i drugih riječnih stvorenja, uništeni čitavi ekosistemi, to je ono čega smo se mi u Bosni najviše nagledali i naslušali od naše “ekologije” i “zelene energije”. Pri tome valja uzeti u obzir i to da su se stotine novih mini hidrocentrala ispostavile kao prilično slabi proizvođači, koje ukupno proizvedu svega 2% naše struje, što su činjenice koje do krajnosti raskrinkavaju ovo društveno “rješenje” kao nešto čija je stvarna svrha bogaćenje privatnih lica na račun građana.  To su fino rezimirali novinari CIN-a, u tekstu: “Građani finansiraju štetne poslove privatnika”, objavljenom na datum 29. 12. 2023: “MHE su se pokazale kao najštetnija koncesiona djelatnost u oblasti obnovljivih izvora energije zbog uništavanja prirodnih bogatstava i male koristi po društvo.”

    Još jedan pokazatelj da je projekat mini hidrocentrala u BiH osmišljen više mafijaški, a manje ekološki, jesu mnogobrojna građanska udruženja za zaštitu voda, nastala kao odgovor građana na ovu veliku i posebno ružnu nepravdu, u kojoj su nečast i katastrofa zakonom zaštićeni, a obični ljudi istim tim zakonom primorani da finansiraju tu pošast po sebe same. Tridesetak takvih organizacija udružilo se u “Koaliciju za zaštitu rijeka u BiH”, koja je sve vrijeme i na sve moguće (legalne) načine opstruirala ovaj atak bogatih na prirodu i društvo. Njihov najveći uspjeh dogodio se prošlog ljeta, kada je Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zabranio izgradnju mini hidroelektrana (MHE) snage 10 megavata (MW), s čime je direktno sprječena izgradnja jedanaest mini hidroelektrana na šest rijeka, a značajno su povećane i šanse da se spriječi izgradnja još njih šezdeset i dvije, koje su u FBiH planirane na trideset i devet rijeka u ovom entitetu.

    Aktivisti iz RS-a su također napravili dobar posao, sve je više ljudi koji dižu svoj glas protiv uništavanja rijeka, ali se nisu još uvijek izborili za konačnu zabranu. Treba reći i to da je naknada za struju iz obnovljivih izvora u tom entitetu bila u potpunosti izgubila epitet simbolične, te je u neka doba iznosila 0,075 KM na 1 kW potrošene struje. Ove godine, zahvaljujući građanskom aktivizmu, te su naknade postale podnošljivije i iznose 0,0012 KM/kWh u FBiH i 0,0007 KM/kWh u RS-u, bez PDV-a.

    Govore da će u budućnosti veliki problem svijeta postati pitka voda, da će oni koji budu imali te izvore postati puno bogatiji od onih koji danas imaju izvore nafte. Za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja ne proizvodi puno, to je lijepa vijest, nešto s čim se može već sada ozbiljno računati. Da bi svoju vodu mogli najbolje iskoristiti sutra, potrebno je da se pobrinemo za njenu zaštitu već danas. Borba protiv izgradnje novih mini hidroelektrana je najizravniji mogući način borbe za očuvanje našeg najvećeg potencijala za neku bolju budućnost.

     

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...