Ručni rad sve je cjenjeniji širom svijeta, kada vidimo naljepnice handmade sigurniji/e smo da naš novac odlazi u ruke malih biznisa, ali su to često upravo proizvodi koje je teško pronaći bilo gdje jer se proizvode u ograničenim količinama. O obrtništvu i tome kako se neko odluči baviti ručnim radom razgovarale smo sa Asimom Lihić, kreativkom i majorkom u penziji.
OBJAVI.BA: Za početak, recite nam nešto o svome primarnom zanimanju?
Po završetku Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, davne 1988. godine, da bih radila kao profesorica u Ekonomskoj školi u Rogatici, koja je moj rodni grad, polažem i pedagoške predmete i stičem zvanje profesorice ekonomske grupe predmeta. Profesorski posao obavljam do početka agresije na BiH. Pridružila sam se Armiji RBiH i na početku sam u Regionalnom štabu teritorijalne odbrane šila jurišne prsluke od šatora za borce. Prvi video ARBiH, u avgustu 1992. godine, bio je sa mojim prslucima. Kasnije, po završetku rata radim u svojoj struci i napredujem postepeno u službi do čina majora, čina sa kojim sam i penzionisana. U toku rada u OS BiH sam također bila uključena u procese uvođenja rodne ravnopravnosti, zastupljenosti žena pri prijemu, izradi pravnih propisa i rodnog budžetiranja, tako da je samo napredovanje i dovođenje na ključne pozicija žena u OS BiH danas mnogo lakše nego put koji smo prošle moje kolegice i ja. Moj sadašnji status je major u penziji.
OBJAVI.BA: Kako ste se počeli baviti kreativnim radom?
Moja cjelokupna familija uvijek je bila kreativna, kako sam bila okružena takvom sredinom, moj ulazak u magični svijet kreativnosti počinje veoma davno. Prvo je tu bilo šivanje, zatim pletenje, heklanje, a onda izrada nakita od glinamola. To su bili veoma lijepi dani djetinjstva, u periodu kada je ručni rad bio na cijeni i unikatan. Jedina prepreka u svemu je bio nedostatak osnovnih sirovina za rad, repromaterijala, koji se nabavljao veoma teško. Od 1996. godine počela sam sa slikanjem na svili. Svila ima svoju ljepotu, unikatnost, pa tako su nastajale slike, oslikani jastuci, kravate, marame i ešarpe na svili. Bilo je tu i učestvovanja na izložbama u i van Bosne i Hercegovine, likovnim kolonijama i sajmovima, bazarima. Obzirom da su materijali i radionice za učenje raznih tehnika postale dostupne, moj svijet kreativnosti se širio, tako da sam željela naučiti razne tehnike izrade ručnih radova. Posljednje što je preostalo i što sam oduvijek željela da naučim je keranje i ta mi se želja ispunila. Obzirom da sam radni dan provodila u uniformi Oružanih snaga BiH, popodnevni odlazak u moj čarobni svijet umjetnosti donosio mi je odmor i relaksaciju. A kada nešto napravite i vidite svojih ruku djelo, taj osjećaj je neopisiv.
OBJAVI.BA: Mislite li da obrtnice i osobe koje izrađuju ručno rađene proizvode dobivaju dovoljno prostora za plasman svojih proizvoda?
Mislim da se malo pažnje i podrške pruža osobama koje se bave izradom ručnih radova, posebno prema ženama kojima je to jedini izvor prihoda. Pored toga što trebate da napravite neki ručni rad, potrebno je da imate sredstva koja ulažeta za zakup stola, prostora da bi izlagali na nekim bazarima, sajmovima. Bilo bi lijepo da postoji redovna pomoć obrtnicama u svakom pogledu kako bi što lakše plasirale svoje proizvode, kroz dodatne obuke, radionice kao i organizovane prostore za plasman ručnih radova. Lijep primjer takve organizacije i pomoći je bio projekat Centra za promociju civilnog društva, od obuka do samog plasmana, čija sam bila sudionica. Polaznice ovog projekta poslije ovih obuka i podrške registrovale su svoje obrte, što je veliki korak ka boljem.
OBJAVI.BA: Šta biste izdvojili kao najbolji detalj ili Vama najdraži vezan za bavljenje kreativnim radom?
Nešto što mi je ubjedljivo najdraže u mom kreativnom radu je prenošenje svog znanja na druge osobe. Radionice svile, uz podršku CRS, poslije rata sam imala po cijeloj BiH, i ništa draže nema kada vam se polaznice jave i kažu da su počele da zarađuju svoj novac od svog ručnog rada. Lijep je osjećaj kada neko pohvali vaš rad, lijepa riječ i osmijeh najbolji su dio ove zajednice.
OBJAVI.BA: Da li mislite da među mladim ženama i djevojkama postoji dovoljno interesa za bavljenje ručnim radom i obrtništvom u ovom smislu?
Polagano se mlađa generacija interesuje za izradu ručnih radova, što za svoje lične potrebe, što kao izvor prihoda. Kada vidim curice da prodaju narukvice koje su nanizale na kutiji od kartona, osmijeh mi se pojavi na licu i kažem sama sebi da ima nade, umijeće izrade ručnih radova neće umrijeti. Ali, uz podršku raznih organizacija kroz obuke, radionice na kojima se prenosi znanje u izradi ručnih radova, nećemo dozvoliti da iste nestanu, jer su dio naše tradicije i treba da se prenose sa koljena na koljeno. Unikatnost ručnog rada nema cijenu, a dodatna vrijednost je kada nešto sami napravite.
