ARNEL ŠARIĆ SHARAN: Mi u Popiku smo prestari i nemamo potrebu nikoga impresionirati

Arnel Šarić Sharan je frontmen sarajevskog punk-banda „POPIK“ koji konačno privodi kraju rad na novom albumu. Band je dobio ime po nesretnoj ukrajinskoj žrtvi trgovine ljudima Oleni Popik koja je preminula od spolno prenosivih bolesti prije 20 godina, a članovi banda upravo nju vide kao pravi simbol bosanskohercegovačkog društva – zarobljenog, poniženog i iskorištenog. Albumu prethode dva izvrsna videa, a sa Sharanom smo razgovarali o njihovom nastanku, kreativnoj krizi na našoj sceni, pogrešno postavljenim prioritetima i drugim aktuelnim pitanjima u našoj društveno-političko-ekonomskoj zajednici.

OBJAVI.BA: Sa radošću pozdravljamo novi singl grupe „POPIK“ i efektan spot koji ga prati. Za čitatelje sa ekranima slabije rezolucije – kome je posvećena nova stvar i o čemu govori?

SHARAN: Pjesma se zove „Kurac vam je refren“, i nalazi se na našem najkraćem izdanju „Ubleha“. Govori o modernoj muzičkoj industriji koja je meni potpuno nejasna, gdje klinci plate spot i singl pet hiljada maraka. Prvo – odakle toj djeci pet milja maraka, a s druge strane zašto bi neko davao tolike pare da bi možda ušao u neki trending za nešto? Mislim, znam zašto bi, jako često su ti spotovi reklame za energetska i alkoholna pića, one vejp dudlalice, klubove i rizorte, i tako se i tretiraju ali meni je to sasvim suludo. Meni da neko da pet hiljada maraka prvo bih napunio frižider i onda s tim parama otišao snimiti tri albuma.

Taj koncept spotova i iznajmljenih vikendica na kojima se djeca kurče da su ovo, da su ono, te reference na gudre… Znaš koliko znam likova, repera ovakvih i onakvih kojima su puna usta toga a kakve gudre – svi oženjeni i u trenažnom procesu, kontaš? Ova pjesma koju smo sad izbacili je zajebancija na tu cijelu scenu, kako god da je nazovem, na muziku koja se štanca sa idejom bivanja viralnom, što je meni potpuni debakl kreativnosti. Muzičari se ponašaju ko pekari.

OBJAVI.BA: Ciljaš li tu na nekog posebno? Neki specifičan bend ili izvođač? 

SHARAN: Ne ciljam ni na kog posebno, odnosno ciljam na tri četvrtine njih. Taj spot i pjesma su amalgam moje frustracije evolucijom žanra koji izrazito volim, te rezultat moje nemogućnosti da u potpunosti prihvatim da starim i da nemam više snage i volje da ispratim sve.

Oni koji me bolje poznaju znaju da imam veze i sa rap scenom, i da cijenim neke od novijih likova, ali to ponovo ne znači da je iko siguran od kritike. Prigrlio sam napokon činjenicu da evidentno nikad neću biti cool kao Lemmy, ali da se uvijek mogu zajebavati kao Fat Mike iz NOFX-a, pa kome se ne sviđa, sve najbolje i razguligu, šta da ti kažem, široko more jutjubovsko-spotifajsko, nije ni svaka šala za svakoga, i u tome je ljepota postojanja.

Generalno, ovaj moderni stil snimanja rep videa, to su ista četiri čovjeka koja rade te spotove – isti su spotovi, isti potezi kamerom, isti kadrovi od kojih povratiš… Ja sam iz zajebancije u spotu u kadar stavio konzervu Tuborga i napisao „može li sponzorstvo. “ [smijeh]

Mi smo samo došli na momačku zabavu i vidio sam bazen, sjedi četrnaest likova i kažu „Nećeš valjda sad snimati spot?“. Kontam zašto ne bih kad već ima bazen i tako smo ga snimili i smontirali za dan, bolje je biti produktivan nego sjediti i mamurati cijeli dan. Tako je nastao spot za nula maraka.

OBJAVI.BA: Svega dvije sedmice ranije je objavljen video za pjesmu „Ima posla“. Riječ je o kritici odnosa poslodavaca prema radničkoj klasi, klasična socijalno angažirana tematika.

SHARAN: „Ima posla“ je singl sa našeg albuma koji se predugo snima, mislim već četiri godine da ga snimamo. Dva su razloga – jedan je što smo mi prestari i ne živimo od ovoga, a drugi razlog je što je naš producent Haris Saračević – mi ga zbog jedne interne zajebancije od prije mnogo godina zovemo Hara Bordo Maja – kontinuirano u svom poslu, ima i on svoj bend i nema ga nigdje. Onda smo jedva uspjeli pred koncert u Županji na kojem smo nedavno nastupali objaviti jednu pjesmu.

„Ima posla“ je pjesma koja se svima svidjela, i koja je novi nivo, nova stepenica za nas. Muzički je ona neki crossover metala i punka, nije čak ni čisti punk, ali ljudima je taj spot iz nekog meni nepoznatog razloga ostao pravo upečatljiv. Inače je zasnovana na prošlimličnim iskustvima članova benda na tržištu rada.

OBJAVI.BA: I ovu pjesmu prati jednostavan ali efektan spot, sniman u jednom kadru. Je li to primjer tog minimalizma i nadomještanja novca kreativnošću?

SHARAN: Da, ja sam bukvalno naslonio mobitel na nešto na stolu, nisam čak ni raščistio sto i na njemu se vidi svašta, račun od Sarajevogasa i štošta, a pare koje se u spotu pojavljuju su neki keš koji je bend napokon uspio napraviti. Ja ni sa jednim bendom nikad nisam imao nikakve pare i ovo je prvi put da smo nešto zaradili, a zaradili smo ih tako što smo najprije uložili neke svoje pare i napravili majice. Skontali smo da najprije mi moramo nešto ubaciti da bi se to počelo vrtjeti.

Tu cijelu ideju ulaganja smo implementirali kasno jer bilo je perioda teške nezaposlenosti u historiji benda i nisi imao da ubaciš nekoliko stoja u bubanj. Tomas, gitarista hrvatskog benda Kriva istina, mi je rekao kao „čim postaviš da se nešto ima kupiti – neko će to kupiti“. Mi smo to uradili sa majicama, a to je taktika koju koriste i ovi klinci, s tim što je njihova najčešća roba video u zamjenu za klik, ovi reperi – oni ti guraju to u usta, oni te siluju sa tim da ti to slušaš, gledaš… Prave teaser za trailer za spot! Čudno je što je od te neke generacije muzičara osamdesetih i devedesetih spot bio tretiran kao čisto promotivni materijal koji je, začudo, jako često bio minijaturno vizuelno remek-djelo jer ga je valjalo ugurati na TV. Danas se neki keš daje, a nikakve priče, scenarija, ideje, samo štancaj, ko da je beskonačni feed TikToka, cijedi dopamin do granice manične depresije. Z a 5,000 KM ima da ga David Lynch režira i da ne kontam šta je htio reći koliko je lud i apsurdan, a ne  da to košta toliko zbog curica kojima su dali po sto maraka da skaču.

OBJAVI.BA: Živimo u doba kad je tehnologija sveprisutna, jeftina, lako dostupna… Klinci imaju alate u rukama i priliku da se ispolje kao nikad ranije, a opet biraju produkciju koja košta i koja ih ne predstavlja u pravom svjetlu. Šta je po tebi razlog za to?

SHARAN: Kad sam sa sedamnaest godina počeo raditi na Radiju 202, Adi Sarajlić je od nas uvijek zahtijevao nešto više – daj još nešto, daj još nešto, i na tome sam mu zahvalan. Ako ne znaš montirati – nauči montirati. Nije pitanje hoćeš li ili nećeš, između svih nas je nastala konkurencija i saradnja, učili smo, učili jedni druge i tako napredovali. Nikad se nije desilo da sam popušio jer sam sa nekim podijelio neko znanje.

Zato je moguće uraditi spot za nula maraka, ali nije to sad ni pitanje cijene nego osjećaja – je li se ti osjećaš da si fulio ako ti spot ne izgleda kao napucano? Jesi li ti razočarenje i kome si tačno razočarenje ako tu nema nekoliko hiljada maraka, dva guza koja guzeljaju i tako dalje? Na sve strane su neke furke, na sve strane su ljudi koji pokušavaju da zadovolje nekoga drugog. Mi u Popiku smo prestari i nemamo potrebu ikoga više impresionirati.

OBJAVI.BA: Hoćeš reći da Popik sebi može priuštiti slobodu i autentičan izričaj ili da ih u današnjoj muzici jednostavno nema?

SHARAN: Sve se svelo na YouTube, na trending, da ne bude sad da pljujem samo po hip-hopu i rapu nego govorim i o klincima koji sviraju rock’n roll – ne može se drugačije formulisati nego da kažem da nemaju testisa. Ništa ne pokazuju, ništa ne govore, ne vidim nikakav bijes, ne vidim osjećaj da se žele boriti za nešto. Pojavi se neki punk bend, sviraju dobro ali dođe Povorka ponosa i onda bude „ajoj, ne znam ja“. Pitaš ih je li genocid bio u Srebrenici, oni kažu „joj pa eto mi se ne bavimo politikom“ – šta se, bolan, ne baviš politikom? Ako si punk, nisi došao tu da sjediš i bivaš lijep.

Nedavno smo imali takav slučaj na ovom festivalu na Savi – lijep antifašistički festival – i mi na ovom izdanju koje se zove „Ubleha“ imamo pjesmu koja se zove „Mržnja“, a koja je inspirisana Palestinom. Gledao sam šta se dešava sa Palestinom i onda sam prestao da gledam jer me muka hvata, fizički osjećaj mučnine. Napisao sam pjesmu i otišao tamo, rekao nastranu sve zajebancije ali moramo da znamo da žene, starci, djeca, životinje, bolnice i šta ja znam sve nisu legitimne vojne mete, da se dešava genocid… I onda uvijek imaš iz publike jednog koji ne mora nužno biti maliciozan i dere se „Sviraaaaaj“. Prva mu je greška što dobacuje frajeru koji ima mikrofon, a druga što misli da sam ja došao tamo da njega zabavljam – ja sam došao da ga napravim boljim čovjekom. E, to je ono što je rokenrol u Sarajevu izgubio, a da ne pričam o hard coreu ili punku – društvena angažiranost. To je meni najveći problem sa današnjim klincima. Nema supstancijalne priče.

OBJAVI.BA: Politika nezamjeranja?

SHARAN: To je to. To je problem. Znaš ono, mi u Sarajevu imamo taj problem i on nije samo problem naše generacije. Ja sam malo to analizirao i shvatio da je historija takva. Čitao sam fanzine „Epitaph“ kojeg je vodio Peša (Goran Perišić – Peša, op. ur.), i on je ’88. godine pisao kako je u Sarajevu bila poluprazna sala, kako ljudi nisu dolazili na koncerte… A mi smo k’o fol uvjereni da je prije bilo bolje.

Nažalost, nije. Sarajevo ima jedan sindrom „dobar sa svima“, a tako će se zvati i naš sljedeći singl koji treba izići u septembru. To je sindrom zbog kojeg ja nemam želju da se družim i  budem dio ičega sarajevskog. Znam šta sam se govana najeo zbog svog stava ali nemam problem sa tim. Ja tolerišem sve i pristojno ću se ponašati u svakoj situaciji, ali nema onog „paša, ovo ti je pravo dobro“ i „haveru, i ovo je tvoje pravo dobro“ pa se onda rastanemo pa ti pljuješ mene, ja tebe – ja tako ne mogu. Zato ja nisam dio cijele ove priče, mi sviramo za sebe u nekom svom univerzumu i mislim da nam poprilično dobro ide.

OBJAVI.BA: Je li to ono što jedan drugi Šaran opisuje u pjesmi u kojoj kaže kako smo „svi u krugu“?

SHARAN: Ne samo to, nego generalno je na kulturnoj sceni Sarajeva – kojoj i mi pripadamo na neki način – premalo konkurencije i premalo kritike. Mi nemamo normalnu kritiku. Na svom zadnjem medijskom angažmanu sam svjedočio da osoba napiše dobru recenziju grozne predstave, a onda režiser zove nadležnu osobu da se to ne može tako objaviti. Pa je bio onaj poznati slučaj recenzije filma Pjera Žalice na stranici BHRT-a, dečko je napisao kako mu se film ne sviđa i javni servis mu ukine recenziju! Cenzura te vrste neće nikada moći napraviti ništa, a ta cenzura ne dolazi niotkuda! To odvratno dolazi iz nas i mi kad to nekako prevaziđemo moći ćemo nešto… Ali neće alkos početi odmah sa rješenjem. Ne, alkos kaže „ja sam alkos“ – to je prva rečenica. Tu se osvještava da imaš problem i onda ideš dalje. Tako i mi moramo prvo osvijestiti da smo mi problem, ne neko drugi tamo, neki nevidljivi neprijatelj koji samo vreba da nas zajebe.

OBJAVI.BA: Koliko god to bilo prežvakano i otrcano, ne možemo da se ne upitamo je li Brega onda bio u pravu kad je rekao da u Sarajevu niko ne može postati zvijezda?

SHARAN: Bregu ne volim iz totalno drugih razloga, ali generalno je čovjek tu u pravu. Simptomatično je to zašto čovjek u Sarajevu ne može postati zvijezda. Nije problem što se mi ne oduševljavamo nečim što je neko uradio. Problem je što mi gazimo svačiji trud i rad. Evo naprimjer ona priča kad je Ivi Andriću neko dobacivao „halo, Nobelovac, napiše li se šta“. To na prvu izgleda simpatično, kao „joj, jesmo mi cool“, „baš smo down to earth“, ali mi glorificiramo tu neku ideju dvojice kretena koji sjede na ulici i dobacuju Ivi Andriću. To je naš problem. Ne možeš ti govoriti nekom kako napisati članak ili knjigu, ili kako je nešto raditi dok nisi sjeo i dok nisi vidio koliko je truda potrebno u nešto uložiti. Ja ne volim ni to oduševljavanje zvijezdama i zvijezdicama, to upiranje u dupe, ali ni glorifikaciju niskoprofilnog šupakluka.

OBJAVI.BA: Opet pitanje sa neminovnim korijenom u osamdesetima – je li nas u toj glorifikaciji papaka trajno zajebao novoprimitivizam? New Primitives i Top Lista Nadrealista su parodirali stvari ali čini se da ljudi nisu shvatili ironiju, sarkazam i parodiju nego je stvarno nakon njih porasla cijena budalama?

SHARAN: Oni jesu bili taj pokret koji je možda jedini u Bosni i Hercegovini imao dodirnu tačku sa punk-kulturom, ali taj pokret nije u njoj dugo ostao. Oni jesu nas Bosance i Hercegovce definisali u fazonu šega-šala-pošalica i da smo vic–mašine, ali ranije je to bilo više izraženo. Sad ova nova generacija baš i ne gleda Nadrealiste. Novoprimitivizam jeste u jednu ruku glorificirao papke, Seju koji razbije hipika, voli Hanku i Šabana, oni jesu iz svoje zajebancije stavljaju narodnjake na onaj svoj kaleidoskop da im pjevaju, ali nisu imali pojma da će ih Srbi, Bošnjaci i Hrvati pratiti i da će to njima biti top topova. Nije njihov zajeb bila njihova zajebancija, njihov zajeb je bilo nepredviđanje koliko će im publika biti glupa ko kurac.

Oni su tad imali dovoljnu snagu i energiju i sve, počevši od Bore Kontića koji ih je ugurao u studio, oni su imali i budžet i sve da u to ubace i Buldožer i neke tadašnje grupe, ali nisu. Meni je jasno zašto to nisu uradili, ali jesu nam jebali majku u jednu ruku i šta da se radi. Kod nas je usađeno to koketiranje sa tim krkanlukom i veliki je to problem. Ja od svoje petnaeste godine slušam ljude koji me pitaju kad ću početi slušati narodnjake jer „eej, nema derneka bez narodnjaka“. Evo ja bio prije nekoliko dana na derneku, trajao je dva dana i nije se nijedan narodnjak pustio. Nijedan.

Na kraju krajeva, pričati o tome kako su nas oni zajebali tad i možda se osjećati loše je isto ko pričati da li je kod nas bio rat, pa nam je danas kurac. 30 godina prošlo. Idemo dalje.

OBJAVI.BA: Nadrealisti su tada pravili kompromis, u emisiju su ugurali narodnjake zbog veće gledanosti i time su doprinijeli neshvatanju vlastite ironije. Znači li to da, u suštini, kod nas svaki kompromis predstavlja poraz?

SHARAN: Pa svaki kompromis i jeste najčešće poraz. Kompromisno rješenje je najčešće Frankenstein rješenje koje nikoga ne zadovoljava u potpunosti. Ja sam radije za to da realiziramo neku ideju do kraja pa da vidimo gdje će nas ona odvesti, iako se ona meni suštinski ne sviđa. Trebamo nekad malo pustiti da vidimo gdje će nas odvesti, jako često pokušavamo da sve kontrolišemo, da upravljamo svim i svačim što je razumljivo i ljudski – želiš da imaš kontrolu.

Zadnjih sedam godina se interesujem za budizam i tako te stvari i oni imaju taj moment „let it go“ što bi rekla Elsa iz Frozena – pusti se i gledaj gdje će te odvesti. Ne mislim na kompromisna rješenja u politici, ali kompromis u umjetnosti… U umjetnosti ne smije biti kompromisa! Nikad! Kompromis da mi neko od ovih načelnika superstarova, ne znam ni ja ko, da mi Benjamina Karić dođe da mi drži vaz o umjetnosti da bi mi dala neke pare – ne! Ne može. Ne želim to.

Ima i rokenrol likova, puno umišljenijih od mene, koji su u fazonu „ali to je naš budžet, i mi smo porezni obveznici“. Ne, jednostavno treba da se baviš time čime se baviš i ako stvarno misliš da si rokenrol lik koji će moći djelovati kritički i ne možeš izraziti svoj stav bez da ti se dadnu pare, onda, haveru, nemoj se baviti tim. Ako ti je početna tačka „gdje ću uzeti pare?“ onda budi bravar, budi limar, znaš kako je zajebano biti vodoinstalater? Budi električar i uzmi pare. Nemoj praviti muziku ako ti za to treba budžet kantona ili Srđan Mandić koji će ti doći na koncert da se uslika.

OBJAVI.BA: Proveo si puno godina u medijima, a i sad sa Minelom Abazom praviš izvrstan podcast „Pank trepezarija“ koji je u zastoju. Šta je s njim i hoćemo li ga i dalje slušati?

SHARAN: Sve je okej, puno me ljudi kontaktiralo jer su mislili da je nešto negativno u pitanju, ali u pitanju je samo pauza od mjesec dana – u augustu stupam u brak i idem na bračno putovanje i ne mogu raditi nikako. To su u suštini dvije-tri epizode jer „Pank trepezarija“ ide svake dvije sedmice i čujemo se uskoro ponovo.

OBJAVI.BA: Uglavnom, dva nova singla su tu, u septembru se nadamo trećem – a kad izlazi album?

SHARAN: Snimili smo dvije pjesme, ovaj novi singl „Dobar sa svima“ treba izići u septembru i za njega planiramo neki spot koji će biti mrvicu profesionalniji. Sve je do logističkog planiranja gdje ćemo snimati i kad ćemo snimati, i tako te stvari ali ćemo gledati da završimo taj novi singl u septembru. Onda imamo da snimimo glas za još osam pjesama, što će ići u nekoliko sesija i onda je sve do Harisa – on je osoba kojoj smo prepušteni na milost i nemilost i to je nešto što ne možemo promijeniti.

Album ćemo odmah izbaciti u digitalnom obliku za streaming, a pokušaćemo naći i soluciju da ga objavimo u fizičkom izdanju kao kasetu ili ploču, iako su ploče stvarno preskupe i to ne ide bez ove pomoći tog kantona i toga… [smijeh] Uglavnom, album najvjerovatnije stiže nekad u prvom kvartalu 2025.