Čuveni američki novinar Patrick McGee je nedavno objavio knjigu „Apple u Kini: Osvajanje najveće svjetske kompanije“ u kojoj – prema vlastitim riječima – opisuje zasluge kompanije koja nam je podarila Mac računare, iPhone i iPade za razvoj današnje Kine. Nakon iskustva u Wall Street Journalu McGee posljednjih dvanaest godina radi kao dopisnik za Financial Times, a nedavno objavljenu knjigu temelji na vjerodostojnim dokumentima i razgovorima sa preko dvije stotine eksperata.

On navodi kako je Apple do 2015. godine u Kinu ulagao preko 55 milijardi dolara godišnje, i to u lance proizvodnje koji nisu u vlasništvu ove kompanije. Na taj način je stvorena velika proizvodna baza za čije potrebe je obučeno nevjerovatnih 28 miliona radnika, a procjenjuje se da su na sastavljanju Appleovih proizvoda u Kini trenutno angažovana čak tri miliona ljudi, od radnika u tvornicama do inženjera koji obavljaju visokosofisticirane poslove dizajna.

„Nisam mogao pronaći nijedan drugi primjer da neka kompanija toliko ulaže u drugu državu. Čak ni država – Bidenov pokušaj da vrati industriju čipova u SAD košta 53 milijarde dolara tokom četiri godine. To znači da Apple u Kinu ulaže četiri puta više u odnosu na ono što američka vlada naziva generacijskom investicijom“, objašnjava McGee.

Dok kineski BDP raste dobrim dijelom zahvaljujući industriji elektronike, postavlja se pitanje kako su Kinezi iz pukog siromaštva uspjeli ostvariti takav spektakularan rast. Jedan od odgovora je – zahvaljujući onome što ih je naučio Apple, a kineska vlada je to dozvolila nakon što su ih u to uvjerili američki tehnološki stručnjaci. Apple nije nastupio kao eksploatator jeftine radne snage, nego kao investitor u Kinu od kojega će država imati velike koristi.

Rezultat toga je da kineski proizvođači danas drže oko 55% udjela u prodaji mobilnih telefona na svjetskom nivou, a brandovi kao što su Xiaomi, Huawei po broju prodanih mobitela sustižu Apple i Samsung. „Neki kažu da je Apple ubio Nokiu, ali Apple nikad nije prešao prag od dvadeset posto udjela u svjetskom tržištu. Nokiu je ubila kineska konkurencija čije je dobavljače stvorio Apple“, govori autor.

S druge strane, kada neki kineski proizvođač počne predstavljati prijetnju za Apple, tu je američka vlada sa svojim mjerama. McGee navodi primjer Huaweija kojeg je administracija Donalda Trumpa 2019. proglasila sigurnosnom prijetnjom nakon što je ova kompanija po broju prodatih uređaja pretekla Apple. Dokumenti koje je dobio pokazuju paniku u redovima Jabuke, čiji je generalni direktor Tim Cook pokrenuo sve mehanizme u cilju zaštite kapitala dioničara.

Iako Trump danas kritikuje kompanije poput Applea koje su „iznijele radna mjesta van Amerike“, činjenica je da je Appleov model spašen za vrijeme njegovog mandata i da je tome puno pomoglo uskraćivanje Huaweijevog pristupa Googleovim servisima i operativnom sistemu Android, kao i upotrebi Qualcommovih 5G čipova. Huawei je izgubio 30 milijardi dolara i skoro propao, a Apple je samo u Kini skoro udvostručio prodaju svojih uređaja – sa devet na sedamnaest posto.

Međutim, Huawei sprema povratak sa svojim vlastitim operativnim sistemom HarmonyOS za kojeg brojni stručnjaci kažu kako će predstavljati standard za sve mobilne telefone kineske proizvodnje. U svemu tome se uočava jedan paradoks, a to je da je Apple usred države sa autoritarnim režimom učinio sve da ojača svoju konkurenciju i razvije tržište.

Međutim, McGee skreće pažnju na još jednu dimenziju tehnološkog napretka čija je vrata Kini otvorio američki gigant. U pitanju su električni automobili za čiji razvoj su u Kini iskorištena sva znanja i iskustva iz industrije mobilnih telefona. „Električni auto je ustvari smartphone na točkovima, a kineski elektroautomobili su tako prokleto dobri jer je njihove proizvođače svemu naučio Apple“, kaže američki novinar i dodaje da isto važi i za dronove i vojnu opremu.

Tako se, prema autoru knjige, u budućnosti može desiti vojna akcija aneksije Tajvana za koju će biti zaslužni američki tehnološki giganti. A za povratak nazad je prekasno, jer iako su iz Applea najavili kako će uložiti 500 milijardi dolara u SAD i otvoriti 20,000 radnih mjesta, nameće se pitanje koliko loš neki program treba biti da bi u njemu jedno radno mjesto koštalo 25 miliona dolara? Osim toga, Kina ima neke uslove koji će joj uvijek davati prednost kao što su gustina naseljenosti ili labava regulacija rada sa kojom se SAD nikad neće moći takmičiti.

Ono što je paradoksalno u cijeloj situaciji jeste da je Apple samo jedna od američkih kompanija koje su izvršile outsourcing u Kinu, te da je – ustvari – bila skoro jedina velika kompanija koja je tom talasu outsourcinga odoljevala prije 30 ili 40 godina. Međutim, utjecaj koji je Jabuka imala na Kinu ne može se uporediti ni sa čim sličnim.