Petog decembra 2019. u Mostaru se održala dobra fešta. Bosanskohercegovačka agencija za usluge u zračnoj plovidbi je slavila preuzimanje kontrole na nad bh. nebom, pa je njen direktor – nekom koincidencijom ujedno i zet vlasnika hrvatskog naroda u BiH Dragana Čovića – odriješio kesu sa državnim novcem i priredio prijem za nekoliko stotina zvanica.
Ovaj bespotrebni dernek priređen za elitu bh. politike koštao je 300,000 maraka, program su vodili Tarik Filipović i Adrijana Kurtišaj, a goste su zabavljali Ana Rucner, Nina Badrić, Aleksandra Radović i – Halid Bešlić. Da bi garantovano dobili Halida, organizatori su postavili uslove u kojima se tražio izvođač narodne muzike „koji ima najmanje deset izdanih studijskih albuma, ima minimalno 30 godina scenskog iskustva, rasprodat koncert na lokaciji koja može primiti minimalno 30.000 ljudi“.
Jebiga, postigao se konsenzus da se skrše narodne pare na guzovaču za odabrane i narodnim parama je najbolji pjevač narodne muzike doveden da pjeva onima koje je narod odabrao. Tako to ide kad se ima konsenzus.
Ni pola godine nakon ovog derneka – četvrtog maja 2020. – policija će prekinuti čuveni „korona-dernek“ u jednom sarajevskom eksluzivnom klubu. Dok je onaj narečeni narod bio izbezumljen u lockdownu, u tom će se klubu okupiti predstavnici društvene, poslovne i estradne kreme, a biće tu i Staša Košarac, ministar kako tad tako i danas. Jer oko toga postoji konsenzus.
Među pjevačima koji su pjevali na korona-derneku izdvajalo se ime Halida Bešlića, koji se nedugo nakon što je murija razbucala zabavu javno pokajao zbog kršenja propisa koji su bili na snazi. Nije poznato da li je kajanje izrazio i Košarac, ali njegovo i nije da se kaje. Njegovo je da izvršava naloge čak i kad oni uključuju vrijeđanje ljudi sa kojima je tu noć dernečio.
Nema Košarac šta da se kaje ili stidi ni kad potroši hiljade maraka državnog novca na reprezentaciju, uključujući i alkoholna pića. Ne stidi se ni njegov kolega Zukan Helez kad u Bugojnu od proljeća 2023. pa do kraja 2024. budžetskim parama plati „više od 1.000 žestokih pića i piva te oko 27 litara vina.“
„Ministarstvo odbrane je u periodu od 2021.do kraja 2024. godine potrošilo 997.176 KM na reprezentaciju. Novinari CIN-a su pregledali dio dokumentacije i iz nje zaključili da se oko 20 posto potrošenog novca odnosi na alkohol“, navodi CIN. Dakle, samo je jedno ministarstvo pocugalo dvjesto hiljada maraka alkohola!
Jer o tome postoji konsenzus.
Dakle, o guzovači, žderačini i rokačini na teret naroda se uvijek lako postigne konsenzus.
A o čemu nije moguće postići konsenzus?
Nije moguće postići konsenzus o usvajanju budžeta čime bi država bila funkcionalnija i čime bi nekoliko hiljada ljudi dobilo veće plate.
Nije moguće postići konsenzus o usvajanju nekih evropskih zakona koji bi ovdašnje ljude približio nekom boljem svijetu umjesto da ih EU-graničari skeniraju kao zadnje kriminalce.
Isto tako nije bilo moguće postići konsenzus ni oko nabavke vakcina koje bi spasile ko zna koliko života, pa je i to nekako zaboravljeno.
I, naravno, nije bilo konsenzusa ni oko toga da se proglasi dan žalosti povodom smrti čovjeka kojega taj narod – bez obzira na sve podjele u njemu – zdušno vidi kao utjelovljenje onog najboljeg što još uvijek nosimo u sebi. Predsjedavajuća Vijeća ministra Borjana Krišto je ovu ideju skinula sa dnevnog reda upravo sa takvim objašnjenjem da nema konsenzusa za dan žalosti za tog čovjeka – onog istog Halida Bešlića.
Da, onog istog Halida Bešlića koji je zetu njenog šefa pjevao u vili Radobolja, onog istog Halida Bešlića koji je pjevao ministru Staši Košarcu u sarajevskom Golf Clubu, i da – onog istog Halida Bešlića uz čije su pjesme popijeni oni hektolitri cuge koje je platilo ministarstvo odbrane (realno, popiti 200,000 KM bez Halidovih pjesama na Balkanu nije ni teoretski moguć poduhvat).
Dakle, za proglašenje dana žalosti za čovjekom koji je imao status legende u svakom kutku ove zemlje nije bilo konsenzusa.
I nek ga nije bilo. I bolje je što ga nije bilo.
Sve što smo znali i saznali o načinu na koji je postojao Halid Bešlić daje nam za pravo da pretpostavimo kako on to – skroman i jednostavan kakav je bio – ne bi ni želio. Možda bi rekao da kad nisu proglasili dan žalosti za ljudima u Jablanici nije red ni da ga proglase za njim. I bio bi u pravu.
Njemu sigurno ne bi bilo krivo što je izostao ovaj dan žalosti. A ne bi trebalo biti krivo ni nama.
Jer, šta znači dan žalosti kad ga proglasi bratija koja jedini konsenzus može postići oko vlastitog političkog opstanka? Hoće li ikome zbog toga biti više žao? Kome bilo šta može značiti izraz neke lažne empatije grupe ljudi koja empatiju nije u stanju pokazati ni u puno većim tragedijama u kojima je patio njihov narod i koja tom istom narodu iz dana u dan uzima budućnost?
Sve vrijednosti koje je živio Halid Bešlić i zbog kojih ovaj narod složno za njim žali su potpuno suprotne vrijednostima koje su oličene u našoj vlasti. I zato je bolje da nismo svjedočili farsi od dana žalosti Vijeća ministara jer bi takvo nešto bilo ultimativni čin licemjerja.
Na kraju krajeva, nije dan žalosti kad vlast kaže da jeste nego kad narod osjeti da mu je dan za to. Pravi dan žalosti ne možeš proglasiti, ali vidjeli smo to u nedjelju – ne možeš ga niti spriječiti!
Premali su Borjana Krišto i njenih devet patuljaka da bi oni proglašavali dan žalosti za Halidom Bešlićem. Skupovi širom Bosne i Hercegovine, u svim njenim mjestima su to pokazali.
Možda jedino čudo da se desi pa da njih koji „ne bi mogli pronaći konsenzus“ malo pecne savjest i uhvati ih tuga zbog toga što jesu takvi kakvi su i što rade to što rade. Ali, koga briga – tu su stotine hiljada maraka budžeta za reprezentaciju da se tuga ublaži uz kvalitetan alkohol. I naravno – Halida.
