Bugarska će od 1. januara iduće godine i zvanično preći na euro kao sredstvo plaćanja. Ova će država postati dvadeset i prva članica eurozone, ali mnogo je glasova koji upozoravaju kako to za Bugare i nije vijest sa kojom bi trebali biti oduševljeni.
Jedan od njih je i američki ekonomista i profesor na univerzitetu Johns Hopkins Steve Hanke, čovjek kojeg smatraju ocem bugarskog valutnog odbora. Zahvaljujući uspostavi valutnog odbora i vezivanjem leva najprije za njemačku marku 1997., a zatim za euro 2002. godine, bugarska je valuta zadržala stabilnost a inflacija se zadržala u prihvatljivim okvirima.
Ako vam je ovo odnekud poznato – sličan model je usvojila i naša zemlja, a u tome je značajnu savjetodavnu ulogu imao i Hanke kao jedan od eksperata u stvaranju monetarnog okvira Bosne i Hercegovine. Između BiH i Bugarske u tom smislu postoje određene razlike, ali nijedna od ove dvije zemlje de facto nema vlastitu monetarnu politiku i vezane su za euro. Pa, šta je onda problem sa bugarskim zvaničnim prelaskom na ovu valutu?
Hanke je čvrsto pri stavu kako se Bugarska trebala držati dosadašnjeg sistema, budući da u njegovom funkcionisanju nije bilo problema, da je odigrao ključnu ulogu u stabilizaciji zemlje nakon hiperinflacije iz devedesetih, te da je uspješno odgovorio na sve krize i potrese otad. Prema ovom ekonomisti, prelazak na euro i ulazak u eurozonu će značajno uzdrmati standard građana, a dodatno će svezati ruke bugarskim vlastima u slučajevima ekonomskih kriza.
Naime, iako je lev vezan za euro, Bugarska još uvijek ima određeni nivo suvereniteta sa kojim može utjecati na kurs svoje valute. Ta se opcija do sad nije koristila, ali ju je vlada makar teoretski imala u svojim rukama i ulaskom u eurozonu je nepovratno gubi.
Drugo na što Hanke upozorava jesu iskustva država poput Grčke i Hrvatske, gdje je prelazak na euro bio praćen rastom inflacije i cijena, naročito u maloprodaji. Bugari se plaše da bi im se moglo desiti nešto slično kao u Njemačkoj, gdje su cijene nekih roba i usluga u markama preko noći samo pretvorene u cijene u istim iznosima, ali u eurima.
Treći problem sa bugarskim ulaskom u eurozonu je nešto o čemu postoje sumnje i u samoj EU, a to je da su neki ekonomski parametri prikazani na način koji baš i ne odgovara istini.
„Iz svog iskustva kao savjetnika predsjednika Bugarske (1997-2002) i mojih zapažanja koja se tiču mahinacija sa bugarskom aplikacijom za prijem u eurozonu, ne bih se baš pouzdao u to da su podaci o inflaciji onakvi kako su predstavljeni“, kaže Hanke.
Ovakav Hankeov stav su iskoristile proruske stranke u Bugarskoj, koje se otvoreno protive svemu što nosi euro-predznak. Nije pomoglo ni to što je Hanke često kritikovao evropske sankcije Rusiji kao „potez kojeg povlače gubitnici“, zbog čega ga – na primjer – u Ukrajini smatraju ruskim propagandistom.
Međutim, u Hankeovom djelovanju nema eksplicitnih pro-ruskih političkih stavova. Jednostavno, riječ je o libertarijancu sa konzervativnim shvatanjem monetarne politike, pokloniku Miltona Friedmana koji se u svemu drži svojih ekonomskih principa i nastupa čisto kao ekonomista.
Sve što je Hanke radio kao savjetnik u uspostavljanju valutnih odbora u tranzicijskim državama poput Bugarske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Estonije ili Litvanije bilo je osiguravanje stabilnosti i smanjenje rizika. Stoga je njegov oprez i više nego stvar dosljednosti, a otpor euru više proizvod ekonomskih a ne geopolitičkoh okolnosti.
Ono što on i njegovi istomišljenici predlažu je izrada mišljenja nezavisnih eksperata prije definitivne odluke, koja je – u suštini – odavno donesena. Već iduće godine ćemo imati priliku da vidimo ko je bio u pravu.
