Kada se govori o demokratiji, najčešće se misli na izbore, političke partije, pravo glasa i slobodu mišljenja. Mediji nas uče da su to ključni stubovi demokratskog poretka, i naravno, u velikoj mjeri to jeste tačno. Međutim, kada posmatram demokratiju iz lične perspektive – iz ugla nekoga ko pripada manjinskoj zajednici – sve te definicije počinju da blijede pred stvarnošću svakodnevnog života. Za mene, demokratija nije apstraktna ideja ni teorijska kategorija. Ona je pitanje mog dostojanstva, moje sigurnosti i mog identiteta. Ona je svakodnevno pitanje: Jesam li i ja uključen?
Živjeti kao manjina u demokratskom društvu znači postojati u prostoru između prava na papirima i realnosti na ulici. Iako mi Ustav ne garantuje potpunu jednakost, garantuje mi slobodu izražavanja, zaštitu kulture i običaja. S druge strane, suočavam se sa institucijama, organizacijama i pojedincima koje moje postojanje vide kao izuzetak, a ne kao sastavni dio društva. I upravo tu, u tom jazu između zakona i svakodnevice, otkriva se istinsko lice demokratije.
Za mene demokratija počinje onog trenutka kada većina odluči da nije dovoljno samo brojati krvna zrnca i glasove, već razumjeti šta ti glasovi znače. Nije suština da većina upravlja zato što je brojnija, već da upravlja svjesna da snosi odgovornost za sve. I za one koji se slažu s njom ali i za one koji se razlikuju po jeziku, vjeri, kulturi i identitetu.
Odgovornost većine u demokratskom sistemu je velika. Njena moć dolazi s obavezom da ne zaboravi nikoga. Da ne koristi svoju brojčanu nadmoć da preglasava, utišava ili poništava one koji su mali. Da ne gleda manjine kao privremene goste, kao grupu koja treba da se integriše tako što će se odreći sebe. Prava demokratija zahtijeva da većina otvori prostor drugima, čak i kada to nije politički isplativo, kada je izazovno i zahtijeva kompromis.
Manjine se ne čuvaju samo zakonskim aktima. One se čuvaju politikama koje priznaju razliku, obrazovanjem koje uči djecu da različitost nije prijetnja, već bogatstvo. One se čuvaju prostorom u kojem kultura i običaji manjinske zajednice imaju mogućnost da budu vidljivi. One se čuvaju kroz medije koji ne šire predrasude i stereotipe, već daju prostor za autentične priče.
Zato govorim i pišem. Ne zato što želim više nego što pripada, već zato što vjerujem da pravo na postojanje, na identitet, na osjećaj pripadnosti ne smije zavisiti od puke statistike. Demokratija koja važi samo za većinu nije prava demokratija. To je forma dominacije i graniči sa fašizmom.
Znam da mnogi ljudi koji su u većini možda nikada neće iskusiti kako je to biti nevidljiv, kako je to tražiti prepoznavanje, kako je to kada je tvoj identitet predmet stereotipa i predrasuda. I ne zamjeram im što ne znaju ali ih pozivam da čuju. Da slušaju i da pokušaju shvatiti.
Manjine ne traže milostinju, ne traže poseban tretman. Traže ono osnovno – pravo da budu to što jesu, bez straha da će zbog toga biti manje prihvaćene, manje sigurne i manje važne. Demokratija, ako je iskrena, mora imati kapacitet da prepozna ovu potrebu i pretvori je u sistemsku praksu.
Istinska demokratija zahtijeva više od tolerancije. Ona traži priznavanje. Priznavanje da drugačije nije pogrešno i da nije teret. Da različitost ne razbija društvo, već ga čini bogatijim. Ona podrazumijeva aktivnu politiku uključivanja, vidljivosti, prisutnosti i dijaloga. I možda najvažnije – ona traži od svih nas, bez obzira na većinu ili manjinu, da gradimo zajednički prostor gdje niko neće morati da se odrekne sebe kako bi bio prihvaćen.
Bez obzira na silna razočarenja i dalje vjerujem u demokratiju. Ne zato što je savršena nego zato što u njoj vidim mogućnost da svako od nas ima svoje mjesto, svoju vrijednost i svoj glas. Ali ta vjera ne smije biti slijepa. Ona je zahtjevna. Ona traži odgovornost, samokritiku i stalnu borbu protiv isključivosti.
Zato i pišem ovaj tekst – da podsjetim da su manjine ogledalo demokratije. Način na koji ih društvo tretira otkriva sve o njegovim stvarnim vrijednostima. Ako želimo da budemo istinski demokratski narod, onda moramo čuvati i poštovati one koji se razlikuju. Jer njihova sloboda je temelj i naše slobode. Njihova sigurnost je test naše pravednosti. Njihova vidljivost je mjera našeg humanizma.
I zato vjerujem da čuvajući manjine, ne činimo uslugu njima – činimo uslugu svima nama.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
