„Provjerićemo gdje je otišla svaka marka naših poreznih obveznika“, rekao je na konferenciji za medije Milorad Dodik – ali u nekom paralelnom univerzumu. U univerzumu u kojem mi živimo, predsjednik entiteta Republika Srpska ipak više voli brinuti o sredstvima poreznih obveznika Sjedinjenih Američkih Država, osokoljen narativom trenutnog predsjednika SAD Donalda Trumpa i milijardera koji ga okružuju.
„Drago mi je što sam bio zajedno u grupi ljudi, Orbana, Fica i drugih ljudi koji su ukazivali upravo na ove aktivnosti“, grmio je Dodik na nedavnoj konferenciji za mediji, nekoliko puta naglašavajući punu podršku predsjedniku Trumpu u svemu što ovaj radi. Zanimljivo, Dodik se u ovome utrpao među lidere suverenih država, što on kao predsjednik jedne administrativne jedinice u jednoj suverenoj državi ni u kojem slučaju nije.
Njemu bi više pristajalo poređenje sa liderima nekih separatističkih abhazija i pridnjestrovlja, onima koji kao sateliti spadaju u grupu autokrata kojom se ponosi Dodik dok izbjegava spomenuti i njenog najvažnijeg člana – Vladimira Putina. Svi oni zajedno danas likuju zbog zaokreta u američkoj vanjskoj politici u kojoj prepoznaju saveznike u obračunu sa liberalnim i demokratskim vrijednostima.
Ko su pravi dužnici i utajivači?
Kao meta u tom obračunu prvi su se našli aktivisti u medijima i civilnom društvu na koje se Dodik obrušio pred kamerama, optužujući ih za „utaju poreza“. „Želite li nastaviti raditi – platite porez“, najavio je predsjednik RS novi zakon predstavljajući tako organizacije civilnog društva kao kriminalce. Međutim, na listi dužnika porezne uprave ove organizacije nemaju značajne predstavnike. Naprotiv, budući da se nalaze pod stalnim pritiskom vlasti, NVO u Republici Srpskoj spadaju među organizacije sa najurednijim knjigovodstvom.
Ali, ko su najveći dužnici Porezne uprave RS? Pa, prema zvaničnim podacima, najviše neplaćenih poreza imaju kompanije kojima upravljaju Dodikovi politički postavljeni kadrovi. Elektroprivreda RS je sredinom prošle godine imala 12,8 miliona KM poreza i doprinosa. Šume RS su bile dužne 1,7 milion, a Nacionalni park „Sutjeska“ su imale dug od oko 2 miliona maraka. Na listi dužnika su i brojne lokalne zajednice – gradovi i općine, te njihova komunalna preduzeća.
Među većim dužnicima je čak i Dodikov košarkaški klub Igokea sa 1,7 miliona KM na pola prošle godine, ali za razliku od nevladinih organizacija kojima predsjednik poručuje plati pa radi iako njihovi dugovi niti ne postoje, povlaštenom košarkaškom klubu niko neće reći „Želite li nastaviti igrati – platite porez“.
Nevladine i vladine nevladine organizacije
I za mnogo drugih stvari Dodik ima različite aršine kad su u pitanju nevladine organizacije i nezavisni mediji. Recimo, u trećoj minuti konferencije za medije kaže kako je USAID za „određene političke aktivnosti“ u posljednje četiri godine izdvojio 402 miliona dolara, što je 800 miliona maraka, od čega je „devedeset i nešto posto otišlo za organizacije na prostoru Federacije, samo nešto od toga je otišlo na prostor RS“.
Ako u prvoj aproksimaciji i zanemarimo da je po prosječnom kursu u zadnjih nekoliko godina 402 miliona dolara ipak bliže 700 nego 800 dolara (ali dobro, nestalo je oko Dodika i puno više miliona od toga), ako u drugoj aproksimaciji i pretpostavimo da je baš sav taj novac otišao medijima i NVO-ima (a naravno da nije), dolazimo do cifre od 70 miliona maraka.
Zanimljivo, u odgovarajućem periodu su općine, gradovi i vlada RS raznim organizacijama podijelile 110 miliona maraka, i to novca poreznih obveznika RS. Ova sredstva su pod direktnom političkom kontrolom i često se dodjeljuju udruženjima čiji su aktivisti i vođe politički eksponirani. Tu još nisu uračunata sredstva koja dodjeljuju javna preduzeća, koja – baš kao i vlast – to čine netransparentno i bez insistiranja na opravdavanju troškova.
Međutim, za vlast i vladine nevladine organizacije očito vrijede drugi aršini, a kamo sreće kad bi Dodik vodio računa o tome gdje idu novci njegovih građana onako kako brine za američke građane…
Krokodilske suze nad američkim parama
„Ako se vodi takva istraga u Sjedinjenim Državama onda je minimalno pristojno da se to uradi u Bosni i Hercegovini“, logično je zaključio Dodik. Samo, u toj logici ne štima jedan detalj. Naime, u Americi vlada istražuje moguće zloupotrebe sredstava svojih građana, pa bi minimalno pristojno bilo da se u Bosni i Hercegovini istražuju zloupotrebe ovdašnjih budžeta i tek tad bi Dodikova analogija imala smisla.
Do tad, ostaje nam da slušamo o navodnim pronevjerama NVO-a koje je porezna uprava mogla provjeriti kad je god htjela, te milionima USAID-a koji su potrošeni „za određene političke aktivnosti“. Uz svu podršku svakoj istrazi koja će bilo gdje otkriti bilo kakvu nezakonitost, valja se upitati – šta je sa ovih 110 miliona maraka koje su dodjeljivane na ko zna koje načine i ko zna kako potrošene? Da nisu možda one te koje su dobrim dijelom dodjeljivane stranačkim aktivistima „za određene političke aktivnosti“?
Na kraju, zanimljiva je i elastičnost cifara kada njima barata Dodik, kao i njegova kreativnost u njihovom tumačenju. Naime, jedna konvertibilna marka očito nema istu vrijednost kad je doniraju stranci i kad je u budžet uplate građani.
Evo naprimjer, govoreći o tih 402 miliona dolara – ili po današnjem kursu oko 750 miliona KM – Dodik u dvadeset i četvrtoj minuti spomenute presice kaže kako se „za ovaj iznos može napraviti hidroelektrana od tristo megavata… …ili najmanje sto kilometara autoputa“.
Dvostruki aršini za strane i naše pare
Trenutno se u RS radi na izgradnji autoputa koji će spojiti Banju Luku i Prijedor. Ovaj put će koštati oko 600 miliona maraka, a dužina mu je 42 kilometra. Nije jasno kako bi Dodik napravio 150% duži autoput sa 25% više novca, kao ni to kako bi sa 750 miliona napravio hidroelektranu od 300 MW – hidroelektrana Dabar koja se trenutno gradi košta 650 miliona KM, a njen instalirani kapacitet je 160 megavata. Za još poređenja, hidroelektrana Bistrica je deset puta manja od 300 MW, a košta 200 miliona maraka.
Iz ovoga se, ako ništa drugo, može puno zaključiti o Dodikovom odnosu prema stranom i domaćem novcu. Naime, čini se da se s novcem može puno više učiniti kad stvari finansiraju stranci i kad postoji kontrola nad utroškom sredstava. Čim o novcu odlučuje Dodik, i još ako je novac javni – tu prestaje svaka kontrola i odgovornost a novac ima manju vrijednost.
Evo, naprimjer, Dodik kaže da je isključivo za namjenu njegovog rušenja odvojeno 10% od ona 402 miliona dolara, što je oko 70 miliona maraka u četiri godine, a što je ogromno. U isto vrijeme, budžet Dodikovog kabineta za samo ovu godinu iznosi 77 miliona KM.
No, da skratimo priču, prihvatimo u startu da su sve Dodikove klevete i insinuacije prema onima čiji je jedini grijeh to što traže odgovornost vlasti i transparentno upravljanje tačne. Eto, nek su svi ti strani plaćenici potrošili 70 miliona maraka (iako nisu), nek su sve te pare potrošene na rušenje Dodika (iako nisu) i nek je na njih utajen sav porez (iako nije) – ostaje pitanje hoće li nakon što završi sa brigom za novce američkih poreznih obveznika Dodik i bratija pokazati makar približan nivo odgovornosti prema novcu svojih građana?
Pitanja koja neće imati ko da postavlja
Hoće li biti minimalno pristojno da se istraži kako se novac građana izvlači za stranačke potrebe? Da li će i za predsjednikov klub važiti pravilo plati porez pa radi? Ako se utvrdi da je neko iz NVO sektora ostao dužan neke doprinose, hoće li se tražiti odgovornost i za one koji ne uplaćuju doprinose doktorima i medicinskim sestrama? Ako se neki medij bude ugasio zbog nekog poreznog duga, hoće li u bankrot i javna preduzeća kojima upravljaju podobni kadrovi?
Ukoliko neko u Americi bude odgovarao za moguće (i vjerovatne) malverzacije sa međunarodnom pomoći, da li će neko u RS odgovarati za penale i međunarodne arbitraže? Ko će platiti 300 miliona ruskom tajkunu Serdarovu, ko će platiti 130 miliona slovenskoj elektroprivredi?
I na kraju, ko će na sve to upozoravati kad – na radost svakolikog puka – tih stranih plaćenika uskoro više ne bude?
